“Među Hrvatima uvijek će biti onih koji svoj narod nikada neće izdati, čak ni po cijenu vlastitih života. To su dokazali hrvatski branitelji u Domovinskom ratu, kao i mnogi drugi domoljubi kroz povijest – znani i neznani – podnoseći velike žrtve za hrvatsku slobodu i nezavisnost,” napisao je bivši saborski zastupnik Petar Škorić na svom Facebooku, prisjetivši se hrvatskih domobrana koji su na današnji dan 1918. ustali protiv sjedinjenja Hrvatske s Kraljevinom Srbijom.
Objavu Petra Škorića prenosimo u cijelosti.
Tako su i hrvatski domobrani, na današnji dan 1918. godine, ustali protiv nametnutog sjedinjenja Hrvatske s Kraljevinom Srbijom, koje je provedeno bez pristanka hrvatskog naroda.
Nikada ne smijemo zaboraviti ove hrabre domobrane i sve domoljube koji su ginuli i trpjeli za našu Domovinu!
Na današnji dan, 5. prosinca 1918., samozvano Narodno vijeće SHS-a organiziralo je u Zagrebu proslavu povodom odluke o ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom, donesene 1. prosinca iste godine. Cilj jugounitarista bio je stvoriti privid kako svi Hrvati podržavaju novu državu i kralja Petra I. Karađorđevića. No, svega nekoliko dana nakon ujedinjenja, postalo je jasno da su iluzorne težnje o jednakopravnosti i jedinstvu južnoslavenskih naroda bile tek obmana.
Prosvjed protiv ove odluke predvodili su pripadnici 25. i 53. domobranske pješačke pukovnije, zajedno s građanima Zagreba. S povicima: „Dolje srpska dinastija! Dolje kralj Petar! Dolje srpski militarizam!“, izrazili su ogorčenje zbog uvlačenja Hrvatske u novu državu, zalažući se za slobodnu Hrvatsku i ideje Stjepana Radića.
Režim je na prosvjede odgovorio brutalno. Šef zagrebačke policije, Budislav Grgo Anđelinović, naredio je oružani napad na prosvjednike mitraljezima. Prema svjedocima, krvoproliće je počelo u 15:15 na Trgu bana Jelačića. Smrtno je stradalo 13 osoba, a više od 20 je ranjeno.
Umjesto pravde, uslijedila je represija: uhićenja, izvanredno stanje, cenzura medija i progon domobrana. Ukidanje pravaških glasila i zabrana javnih okupljanja postali su svakodnevica, a ključni vođe prosvjeda osuđeni su na zatvorske kazne.
Tri godine nakon pokolja, Anđelinović je u beogradskoj Skupštini s ponosom priznao odgovornost za napad:
„Po svojoj dužnosti smatrao sam da treba prvi da počnem i ja se tim krvavim rukama ponosim.“
Njegove riječi odraz su okrutnosti režima, koji je ovaj zločin zataškao, a prosvjednike prikazao kao socijalističke buntovnike. Današnja hrvatska historiografija, međutim, prepoznaje ovaj događaj kao izraz nacionalnih težnji hrvatskog naroda za slobodom.
Nažalost, sjećanje na ‘krvavi četvrtak‘ i prosinačke žrtve gotovo je izblijedjelo. Cvijeće se više ne polaže ispod spomen-ploče na zgradi broj 11, a malo tko danas pamti te hrabre ljude koji su dali svoje živote za slobodnu Hrvatsku.
Neka njihova žrtva ne padne u zaborav!
Počivali u miru Božjem!”