Poslije potpisivanja Sarajevskog sporazuma glavnom pokretaču velikosrpske agresije Slobodanu Miloševiću više nisu trebali poraženi jugogenerali: 8. siječnja 1992. Veljko Kadijević, dotadašnji savezni sekretar za narodnu obranu, dao je ostavku, navodno, “zbog pogoršanog zdravstvenog stanja.”
Neki su u svijetu njegov odlazak povezivali s dan prije srušenim helikopterom Europske zajednice, ali prava je istina bila drukčija. Šef famoznog “Štaba Vrhovne jugoslavenske komande” nije ispunio svoju osnovnu zadaću – slomiti Hrvatsku. Jednostavno, izgubio je rat!
Veljko Kadijević bio je jedan od najškolovanijih jugo časnika, ali i zagriženi pobornik opstanka komunističke Jugoslavije. Iako isprva nije prihvaćao politiku Slobodana Miloševića, bespogovorno mu je služio oružanom silom i krvavim nasiljem kako bi se ostvarile velikosrpske koncepcije. Njegov plan udara na Hrvatsku bio je megalomanski: htio ju je ispresijecati snažnim tenkovskim udarima, pa je čak i poslije teških gubitaka u Vukovaru snivao o brzom zauzimanju Zagreba.
Svi ti planovi slomili su se na snažnom otporu hrvatskih ljudi, što Kadijević nikad nije htio priznati. Svoj poraz radije je pripisivao međunarodnoj zajednici, koja je – kao što je poznato – priznala Hrvatsku tek kad je zločinačka i srbizirana JNA izgubila udarnu snagu. Kadijevića je naslijedio njegov sudrug u zločinima Blagoje Adžić, ali će se Milošević i njega brzo riješiti kao ratnoga gubitnika.
Poslije izbijanja sukoba u Sarajevu i Bosni i Hercegovini, kada se Srbiji zaprijetilo da će biti isključena iz međunarodne zajednice, srbijanski predsjednik Slobodan Milošević tri mjeseca poslije smijenio je i gotovo čitav vojni vrh nekadašnje Jugoslavenske narodne armije.
Tada su smijenjeni zamjenik ministra obrane i načelnik generalštaba Blagoje Adžić te još 39 generala i admirala. Time je napokon završen proces srbizacije armije koja se raspala na tri vojske: Vojsku Jugoslavije, Vojsku takozvane Republike srpske Krajine u Hrvatskoj i Vojsku Republike Srpske u Bosni i Hercegovini.
