“Stranka prava ima narod podučavati, da je vjera stvar duševnosti; da se po vjeri ne dieli nijedan narod; da vjera mora biti slobodna tako, da ne smie nitko u ničiju dirati ni svoju drugome namećati; da narod, različan vjerom ni jedan narodnošću i domovinom, ima biti jedan i u sreći i u slobodi, i da dosadanja te struke nesloga u Hrvatskoj dobro služi samo neprijateljima naroda”, izjavio je za svoga života po mnogima Otac Domovine. Više od sto godina kasnije, Hrvati i dalje ne razumiju da nesloga u Hrvatskoj dobro služi samo neprijateljima naroda.
Ante Starčević rođen je 1823. godine u mjestu Veliki Žitnik kod Gospića. Otac mu je bio Jakov Starčević, a majka Milica, udova Čorak, iz Široke Kule, pravoslavka koja je primila katoličku vjeru prije udaje za prvoga muža.
Pučku školu pohađao je u Klancu. Od trinaeste ga godine školuje stric Šime Starčević i daje mu prve poduke iz hrvatskog i latinskog jezika.
Šime Starčević bio je župnik u Gospiću i već tada poznati pisac i jezikoslovac, branitelj hrvatskoga jezika i protivnik Vuka Karadžića.
Godine 1839. Starčević odlazi u Zagreb gdje se školuje šest godina izdržavajući se od stričeve potpore i podučavanjem. U jesen 1843. godine u Zagrebu završava Klasičnu gimnaziju[ te odlazi u sjemenište u Senj, a potom u Peštu na studij teologije. Pohađajući gimnaziju dodatno usavršava latinski, njemački, mađarski, grčki i talijanski jezik. Nakon položenih ispita iz filozofije i slobodnih znanosti, 1846. biva u Pešti promoviran u doktora filozofije.
Borba za slobodnu i suverenu Hrvatsku
Tada odustaje od svećeništva i odlučuje posvetiti se borbi za slobodnu i suverenu Hrvatsku.
U Hrvatskom saboru bio je najgorljiviji zagovornik hrvatske neovisnosti odlučno se protiveći bilo kakvim upravnim i državnim vezama Hrvatske s Austrijom i Mađarskom, gradeći tako temelje za osnivanje Stranke prava, koju je 1861. godine osnovao s Eugenom Kvaternikom.
Punih 30 godina bio protiv života “pod drugima”
Od prvih svojih zapisa iz 1861. godine pa do zadnjeg svog govora Ante Starčević punih je 30 godina neumorno dokazivao kako je glavna i najprječa stvar osloboditi se austrijskog sužanjstva i da za hrvatski narod nema života ni sretnije budućnosti “dok bude pod Austriom-Mađarijom”.
Vjerovao je u sposobnost hrvatskoga naroda u upravljanju samim sobom i da suverenitet proizlazi iz nacije, naroda, a ne iz vladarske veličine postavljene tobože milošću i voljom Božjom.
“Bog i Hrvati” bio je sukus Starčevićeve političke ideje.
Pogreb i ogroman broj prisutnih
Umro je 28. veljače 1896. godine u Zagrebu, u 73. godini života. Pokopan je u Šestinama, a na sprovodu je bilo oko trideset tisuća ljudi i oko dvadeset tisuća promatrača. Spomenik Anti Starčeviću izradio je kipar Ivan Rendić, a postavljen je 11. listopada 1903. godine.