Bio je to – po mnogima – najveći i najvažniji dan ikad za hrvatski sport
Predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora Juan Antonio Samaranch i četiri potpredsjednika, koristeći se ovlasti koje su dobili, ne čekajući plenarni sastanak, donijeli su 17. siječnja 1992. odluku o priznanju Hrvatskog olimpijskog odbora.
Njihova se odluka temeljila na načelu Olimpijske povelje, da treba poduzeti sve kako bi se izbjeglo da sportaši budu kažnjeni zbog političkih razloga, neovisnih o njihovoj volji. Tako je Hrvatski olimpijski odbor postao članom olimpijske obitelji.
Odluka o primitku Hrvatskog olimpijskog odbora bila je veliki međunarodni uspjeh. Ne treba smetnuti s uma da su zemlje Europske zajednice samo dva dana prije toga – 15. siječnja 1992.- priznale samostalnu državu Hrvatsku. Najvišem sportskom međunarodnom priznanju prethodio je složen, višesmjeran i višeznačan rad članova Hrvatskog olimpijskog odbora.
Toga povijesnog 17. siječnja hrvatski su sportaši stekli pravo sudjelovanja na 16. zimskim Olimpijskim igrama. I samo 23 dana nakon priznanja i primitka u olimpijsku zajednicu – počela je olimpijska era hrvatskoga sporta. U svečanom mimohodu u Albertvillu bilo je četvero naših sportaša, a čast da ponese hrvatsku zastavu pripala je klizaču Tomislavu Čižmešiji.
Iste te ’92. s ljetnih olimpijskih igara u Barceloni stigle su i prve medalje. Bio je to početak međunarodnog puta hrvatskog sporta, puta obasjanog mnogim zvjezdanim trenucima.
