“Imam čist obraz koji mi dopušta da iza sebe ostavim pisani trag o svemu što sam radio i dovršio kroz svoj više od pet desetljeća dug vojni i politički život!”
Na današnji se dan, 19. siječnja 1919. godine u mjestu Crnac pokraj Siska rodio heroj Domovinskog rata, general Janko Bobetko. Bobetko je bio general Hrvatske vojske i načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske od 1992. do 1995. godine.
Tri puta ranjavan u Drugom svjetskom ratu
Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata bio je: delegat čete, komesar 2. čete 1. bataljona Banijskoga partizanskog odreda, komesar 2. bataljona Banijskoga partizanskog odreda, referent saniteta 8. brigade Banijskoga partizanskog odreda, politički komesar 3. i 4. brigade 7. Banijske divizije, politički komesar 32. zagorske divizije.
Tijekom rata bio je tri puta ranjavan (1943., 1944. i najteže 3. siječnja 1945. godine u borbama kod Špišić Bukovice kraj Virovitice). Nakon teškog ranjavanja bio je na liječenju u Mađarskoj i Beogradu.
Po završetku Drugoga svjetskoga rata i nakon oporavka od posljedica ranjavanja ostao je u aktivnoj službi Jugoslavenske armije službujući u garnizonima: Štip, Subotica, Sarajevo, Beograd, Dubrovnik, Split i Zagreb.
Obavljao je razne političke i vojne dužnosti: komesar u S.S.N.N.O, komesar 45. divizije u III. Armiji, politički komesar Pješadijske oficirske škole u Sarajevu, načelnik Uprave za snabdijevanje vojnih lica Državnog sekretarijata za narodnu obranu u Beogradu, komandant Desantnog odreda mornaričke pješadije u Dubrovniku (Kumbor, Boka kotorska).
Godine 1959. postaje pomoćnik komandanta za pozadinu Jugoslavenske ratne mornarice u Splitu, a 1966. godine imenovan je načelnikom Štaba V. Armijske oblasti u Zagrebu.
Osim toga, bio je biran i za zastupnika Republičkog vijeća u Saboru Socijalističke Republike Hrvatske.
Zbog “Hrvatskog proljeća” isključen iz javnog života
Prvi čin poručnika Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije dobio je 1. svibnja 1943. godine. Kraj rata dočekao je u činu potpukovnika Jugoslavenske armije. Potom je unaprjeđivan u činove: pukovnika, general-majora (1956.) i general-potpukovnika (1967.). Aktivna vojna služba u činu general-potpukovnika JNA prestala mu je suspenzijom (2. prosinca 1971. godine), i prisilnim umirovljenjem. Zbog političkog djelovanja tijekom “Hrvatskog proljeća” isključen je i iz SKJ, a zabranjeno mu je i svako javno istupanje.
Tijekom službovanja u JNA završio je: Srednji politički kurs (1943.), Višu vojnu akademiju (V. klasa, Beograd, 1953.) i Kurs operatike na Ratnoj školi JNA (X. klasa, Beograd, 1963.). Ispitnu temu za čin general-majora obranio je 1956. godine.
1990. godine ponovno se mogao uključiti u hrvatski vojni i politički život
Promjenama nastalim u Hrvatskoj nakon prvih višestranačkih izbora 1990. godine, omogućeno je i njemu, nakon 18 godina političke izolacije, ponovno uključiti se u hrvatski vojni i politički život.
Zapovjednikom Banijsko-Kordunskog područja imenovan je 18. srpnja 1991. godine. U čin djelatnoga generala zbora HV-a promaknut je 4. siječnja 1992. godine. Glavnim savjetnikom za borbenu uporabu, obuku i školstvo sastava Hrvatske vojske u Ministarstvu obrane imenovan je 8. siječnja 1992. godine. Na navedenoj dužnosti ostaje do 10. travnja 1992. godine kada je imenovan za zapovjednika svih postrojbi Hrvatske vojske na Južnom bojištu od Splita do Dubrovnika. Na ovoj dužnosti ostaje do 20. studenoga 1992. godine. Kao zapovjednik Južnog bojišta, organizirao je pripreme i izvođenje operacije deblokade Dubrovnika i oslobađanja krajnjeg juga Hrvatske.
Dana 20. studenoga 1992. godine imenovan je načelnikom Glavnoga stožera Hrvatske vojske (GS HV). Na toj dužnosti ostaje do 15. lipnja 1995. godine, zapovijedajući svim organizacijskim, ustrojbenim, kadrovskim i vojno-stručnim pripremama Hrvatske vojske za konačno oslobađanje svih okupiranih područja Republike Hrvatske. Osobitu pozornost posvećivao je obuci i školovanju te provođenju složenih vježbi i gađanja. Kao načelnik GS OS RH rukovodio je svim poslovima planiranja oslobodilačkih vojno-redarstvenih operacija: „Maslenica” „Medački džep” „Bljesak” i „Oluja”. Bio je član Vojnoga savjeta u Ministarstvu obrane (1992.), Vijeća narodne obrane Republike Hrvatske (1992.), Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti (1993.) i Predsjedničkoga vijeća obrane i nacionalne sigurnosti (1993. ‒ 1995.).
U čin stožernoga generala HV-a promaknut je 24. svibnja 1995., a umirovljen je 15. srpnja 1995. godine.
Odlaskom u mirovinu aktivirao se politički i na izborima 1995. godine izabran je drugi put za narodnoga zastupnika u Hrvatskom saboru. U tom razdoblju bio je predsjednik Odbora za ratne veterane Zastupničkoga doma Sabora, član Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, član Odbora za izbor, imenovanja i upravne poslove, član Državnog povjerenstva za povijesne i ratne žrtve te član Predsjedničkog vijeća u Odboru za socijalna i društvena pitanja, mladež i šport.
Pregršt odličja za svoj rad u Oružanim snagama Republike Hrvatske
Za svoj rad u OS RH dobio je više odličja: Spomenicu Domovinskog rata (1992.), Red hrvatskog trolista (1995.), Red bana Jelačića (1995.), Red kneza Domagoja s ogrlicom (1995.), Velered kralja Petra Krešimira IV. s lentom i Danicom (1995.), medalju „Bljesak“ (1995.), Spomenicu domovinske zahvalnosti za 5 godina (1996.), medalju za iznimne pothvate (1996.), medalju „Oluja“ (1998)., Red Ante Starčevića (1998.) te više pohvala Vrhovnog zapovjednika OS RH.