Istinski domoljub, pjesnik i filantrop Anton Kikaš je zasigurno jedan od Junaka hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata. Zahvaljujući, među ostalim i hrvatskim izdajicama, uhićen je 31. kolovoza 1991., od strane zločinačke JNA te odmah na Plesu pretučen.
Godinama živi i radi u Torontu, u Kanadi, gdje je ostvario i zavidnu poslovnu karijeru. No, nikada nije zaboravio i svoju, hrvatsku Domovinu, koju nosi i osjeća duboko u svojem biću. Poglavito je dao značajan doprinos na početku velikosrpske agresije 1991., kad je, kao što je poznato, Boeingom 707 Uganda Airlines doletio na zagrebački Pleso, iz Južne Afrike, s oko 20 tona oružja za obranu Hrvatske. Ali zahvaljujući, među ostalim i hrvatskim izdajicama, uhićen je 31. kolovoza 1991., od strane zločinačke JNA te odmah na Plesu pretučen, a potom sproveden u Beograd u ćeliju vojnog zatvora, gdje su ga mlatili, mučili, vodili na strijeljanje i na kraju, nakon tri mjeseca, pustili u zamjenu za ratnog zločinca generala JNA Aksentijevića.
Taj ozbiljan, domoljubni i iznimno hrabar pothvat Hrvatska nikada ne smije zaboraviti. O tome je poznati redatelj Jakov Sedlar snimio i veoma uspješan dokumentarni film s naslovom „Nisam se bojao umrijeti – domoljubna misija Antona Kikaša 1991.“, koji je s velikim uspjehom prikazan i diljem svijeta.
Za iznimne zasluge u vrijeme „ponosa i slave“, odnosno stvaranja države, predsjednik RH Zoran Milanović dodijelio mu je i uručio zasluženo visoko hrvatsko odličje – Red kneza Domagoja s ogrlicom, za pokazanu i osvjedočenu hrabrost i junaštvo u Domovinskome ratu.
Međutim, ovaj istaknuti domoljub koji se 1991. uistinu nije bojao umrijeti za svoju jedinu i svetu Domovinu, nažalost još nije u popisu hrvatskih branitelja, pa predlažemo Ministarstvu hrvatskih branitelja i Ministarstvu obrane RH da napokon isprave ovu nepravdu, ali ne samo za Kikaša, već i za brojne druge iz dijaspore koji su se borili za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu, tim prije što ne smijemo zaboraviti da je hrvatska dijaspora nepresušno vrelo uspješnih i dragocjenih ljudi i u svim ostalim granama. Ali…, stječe se dojam, da nikako ne uspijevamo privući to bogato iskustvo i sposobnost i prenijeti ga u Hrvatsku. Kad se netko od tih domoljuba i vrati, uvjeren da Hrvatska više nije „Titova država“, vrlo brzo se pokupi i – ode. Za to najviše zasluga imaju bivši udbaši kojih se ni nakon toliko godina od početka rata nismo riješili.
Kikašev moto
Inače, Kikašev moto je „Ne pitaj što tvoja zemlja može učiniti za tebe-pitaj što ti možeš učiniti za svoju zemlju“ (J. F. Kenndedy)!
Ovaj veliki hrvatski domoljub s pravom ističe da je ključno pitanje: „Zašto se naši ljudi ne vraćaju u Hrvatsku?“, te da je šteta što se glas za povratkom tih ljudi, prije svega onih na najvišim političkim dužnostima, ne čuje jače i ne primjenjuje.
Svi koji poznaju gospodina Kikaša znaju da nikada nije žalio truda ni novaca kad je bila u pitanju pomoć za Hrvate. Zahvaljujući njemu Hrvati su svojedobno na Sveučilištu Waterloo, najvažnijoj visokoškolskoj ustanovi u Kanadi, dobili i prvu katedru hrvatskog jezika. Bio je uporan i za to je, uz pomoć i drugih istinskih domoljuba, skupio ne mali novac. Čak je pozivao u goste i hrvatske glazbene, kazališne i ine umjetnike, pa i nogometaše! Otkupio je prava i za jedan tv kanal u Kanadi, pa Hrvati u toj dalekoj zemlji mogu gledati i svoj program, koji on svaki tjedan i uređuje, a kojeg sa zanimanjem prate i u provinciji Ontarijo koja ima 13 milijuna stanovnika!
Na određeni način, Kikaš je čudo od čovjeka!
Primio je i niz drugih domaćih i svjetskih nagrada i priznanja, pa se s pravom može reći da mu se i svijet divi.
Teško da postoji takav „veleposlanik“ svega što hrvatski diše, kakav je ovaj gospodin, domoljub i istinski hrvatski branitelj!
