Biskupsko geslo mons. Kutleše su riječi iz Psalma 31: “U Tebe se, Gospodine, uzdam!”
Tek što je 13. svibnja 2022. kompletno preuzeo upravljanje Splitsko-makarskom nadbiskupijom nakon umirovljenja dotadašnjeg nadbiskupa mons. Marina Barišića, mons. Dražen Kutleša od pape Franje dobio je novi zadatak pripremu za preuzimanje mjesta nadbiskupa kada sadašnji nadbiskup Josip Bozanić ode u mirovinu.
O životnom putu mons. Dražena Kutleše pisali su jučer svi mediji. No, njegov uspjeh i napredovanje u crkvenoj hijerarhiji govore samo da se radi o čovjeku koji je izuzetno inteligentan, načitan, poliglot i posvećen uspjehu koji je kao pastir postigao.
Puno više ipak govori izraz lica mons. Kutleše, koje odaje čovjeka molitve, vjere i mira. Rijetko je to danas u svijetu nemira, nesloge i modernih nazora koji zatiru vjeru i vrijednosni sustav kakav su Hrvati nosili od davnina. Sličan izraz lica imao je nadbiskup Kuharić kojega je voljelo mlado i staro, oni koji su živjeli vjeru i oni koji su dvojili.
No, o mons. Kutleši, budućem nadbiskupu, puno više govore njegove riječi, njegove propovijedi. Upravo stoga, prenijet ćemo dijelove jedne od njih, jako primjenjive i na današnjicu. Propovijed koja nas tjera da zastanemo i duboko se zamislimo.
U Gospodina se jedinog uzdam
Neke stvari u našem životu teško je prihvatiti. One nekada poljuljaju naš svijet i urežu nam se duboko u srce tako da ih se sjećamo tijekom cijelog života. Međutim, ako ih se prihvati zbog istine koju nam prenose, one donose veliki mir i olakšanje. Događaji Velikog tjedna potiču nas na dublje razmišljanje o smislu našega života i traženju pravoga lijeka za naše bolesno društvo u kojem trebamo živjeti zdravim kršćanskim životom. Dok promatramo Kristovu muku, smrt i uskrsnuće pitamo se kako ostvariti i što promijeniti u svom životu kako bismo mogli živjeti kršćanski i prihvatiti sve kušnje koje su pred nama?
Blagodati suvremenog svijeta uvjerile su nas da život treba biti lijep i ugodan. Naši su preci živjeli živote koji su bili mnogo teži i kraći. Život je bio dolina suza. Prihvatili su da je patnja sastavni dio života preko koje se čovjek ostvaruje. Drugim riječima, prihvatili su svoj križ. Modernom čovjeku patnja se čini neugodna i neprihvatljiva, a naporan rad nerazuman i ponižavajući! Postajemo ogorčeni i na najmanju patnju. Ljutimo se i upadamo u tjeskobu i depresiju radi pomisli da bismo mogli patiti.
Moramo biti svjesni da su patnja i poteškoće dio našega svagdanjeg života i treba ih očekivati i s njima se suočavati kao što nam i naš Gospodin Isus pokazuje na svom križnom putu. Prihvaćanjem svoga križa manje se ljutimo i nismo toliko tjeskobni, osim toga taj križ nam pruža više radosti i sreće što možemo u tome slijediti Isusa. Zapravo donosi neobičan mir i spokoj mirne savjesti. Oslobođeni smo nerealnih očekivanja koja nam stvaraju ljutnju i pritisak. Također smo postali zahvalni za radost da smo je mogli iskusiti.
Često mislimo da bismo trebali biti u stanju raditi ono što nas veseli i povećava naše samoostvarenje. Važno je imati na pameti da naša istinska sreća dolazi ne dobivanjem onoga što želimo, već onoga što Bog želi od nas. Naša sudbina nije raditi ono što želimo, nego slijediti Božji plan. Zar ne molimo: „Oče, budi volja tvoja“, a ne moja. Pravi mir dolazi iz pažljivog prepoznavanja i prihvaćanja Božje volje.
Žalosno je koliko malo ljudi danas istinski razgovara s Bogom o važnim stvarima. Jednostavno odlazimo i radimo ono što želimo, očekujući da će nas Bog izbaviti ako ne bude dobro. Ti i ja ne postojimo samo radi naših hirova; imamo određeno mjesto u Božjem planu. Imamo veći spokoj kada prepoznamo to mjesto i ponizno tražimo Božju volju. Prihvaćanje činjenice da nismo gospodari vlastite sudbine, a ni kapetani vlastitog broda, daje nam veći mir. Također nam obično uštedi puno uzaludno potrošenog vremena i prijeđenih kilometara. Ponizno prihvaćanje činjenice da naš život nije samo zbog nas i onoga što želimo je istina koja nas oslobađa. Kršćaninov život je život koji je uvijek usmjeren na druge više nego na sebe.
Imati sigurnost i kontrolu nad životom je iluzija. Možda imamo planove za sutra, ali postoji mnogo stvari između sada i sutra nad kojima nemamo kontrolu. Ne možemo čak ni kontrolirati ni jamčiti sljedeći otkucaj svoga srca. Mogu misliti da imam sutra pod kontrolom, ali sutra mi nije obećano; možda nikad neće doći. Budući da mislimo da kontroliramo nekoliko stvari, mislimo da možemo kontrolirati i sve stvari. Nije baš tako. Naši pokušaji kontrole i manipulacije rezultatima su komični, ponekad čak i štetni za nas i cijelo društvo.
Razmišljanje da možemo kontrolirati stvari navodi nas na to da ih moramo kontrolirati. To dovodi do velike tjeskobe, a često i do depresije. Obično mislimo ako ih kontroliramo da ćemo biti manje tjeskobni. To je daleko od istine. U stvari, što više mislimo da možemo kontrolirati, to više pokušavamo kontrolirati, što povećava naše opterećenje i tjeskobu. Ljutimo se na kraju jer otkrivamo da postoji mnogo stvari i ljudi koje ne možemo kontrolirati. To izaziva frustraciju i strah.
Bili bismo slobodniji i manje tjeskobni kada bismo jednostavno prihvatili činjenicu da postoji mnogo stvari, većina stvari, nad kojima nemamo kontrolu i u koje ne možemo biti sigurni. Naše očekivanje da je sve pod kontrolom je nerealno. Život prolazi brzo. Jednostavno prihvaćanje činjenice da često nemamo kontrolu nad mnogim stvarima dovodi do oslobođenja.
Veliki je mir i sloboda u prihvaćanju činjenice da nismo najvažniji na svijetu. Često postajemo toliko tjeskobni jer nismo prepoznati dok drugi jesu ili ako naši osjećaji i sklonosti nisu prioriteti. Prihvaćanje istine da nismo toliko važni omogućava nam da se opustimo i uživamo brinući se o drugim ljudima i pridajući im na važnosti.
Ljutimo se i negodujemo što nas je ovaj svijet ostavio i što nam nije dao ono što smo željeli uzeti. Otiđimo i prošećimo se grobljima. Svi ti ljudi koji leže na groblju isto su razmišljali kao i mi, borili se s istim pitanjima, čežnjama i nadama. Ako su bili vjerni našli su ostvarenje svojih želja, oni su s Bogom i spoznali su da nevolje ne traju zauvijek.
Mnogi zbog straha i trauma daju negativna tumačenja događajima iz prošlosti. Brzo se hvatamo loših vijesti, a dobre olako odbacujemo ili ih jedva primjećujemo. Umjesto toga, usmjeravamo se na nekoliko stvari koje idu loše i samo njih vidimo. Tako smo olako negativni i zaboravljamo činjenicu da i u teškim i bolnim trenucima postoji nada. Dok se neka vrata zatvaraju, druga se već otvaraju. Bog nam uvijek daje nove mogućnosti koje su oko nas, ali smo fokusirani samo na svoje probleme i svoje misli. Nove mogućnosti se često pojavljuju i u bolnim okolnostima samo ih trebamo uočiti i prihvatiti. Trebamo vjerovati da nakon muke i smrti dolazi uskrsnuće.