Dva obiteljska zločina počinjena u Bosni i Hercegovini motivirana su ljubomorom, a ne mržnjom, a na noge su se digle žene u nekoliko hrvatskih gradova koje su pokušale ukazati na povećanje broja obiteljskog nasilja i femicida. Stvar ne bi bila čudna da se ubojstva nisu dogodila u drugoj državi te da mainstream mediji nisu odmah iskoristili priliku i pozvali goste koji su u njihovim programima krivim proglasile – katoličku crkvu.
Nakon što je u do tada mirnom gradiću Gradačcu u Bosni u Hercegovini Nermin Sulejmanović ubio svoju nevjenčanu ženu Nizamu Hećimović, ali i još dvije osobe te više ranio, u svim medijima počelo se govoriti i pisati o femicidu. Sve se još više zakuhalo nakon što se par dana poslije u Živinicama kod Tuzle, opet u Bosni i Hercegovini, dogodio zločin u kojem je muškarac iz ljubomore ubio ženu i presudio sebi.
Ubojstva su proglašena femicidom iako definicija femicida glasi: “Femicid ili feminicid jest zločin iz mržnje nad osobama ženskog spola motiviran spolom žrtve. Široko je definiran kao »namjerno ubijanje žena i djevojaka zato što su žene« iako definicija varira ovisno o kulturnome kontekstu.” (izvor: Wikipedija)
Dva obiteljska zločina počinjena u Bosni i Hercegovini motivirana su ljubomorom, a ne mržnjom, a na noge su se digle žene u nekoliko hrvatskih gradova koje su pokušale ukazati na povećanje broja obiteljskog nasilja i femicida.
Mainstream mediji proglasili za sve krivom katoličku crkvu
Stvar ne bi bila čudna da se ubojstva nisu dogodila u drugoj državi te da mainstream mediji nisu odmah iskoristili priliku i pozvali goste koji su u njihovim programima krivim proglasile – katoličku crkvu.
Na N1 je brže-bolje u goste pozvan Božo Kovačević koji je rekao ‘kako je u jednoj sekularnoj državi kao što je Hrvatska, čudno da država ne može razvesti crkveni brak jer se crkva protivi tome’. Izjavu da žena u crkvenom braku mora slušati muškarca i trpjeti nasilje Kovačević je potkrijepio podatkom (ne znam gdje ga je izvukao) kako je upravo to razlog za veliki broj ubojstava žena od strane njihovih muževa u Španjolskoj.
Otrov je pušten, zmija je zasiktala na ono što je Bogu sveto – brak i obitelj. No, katolici, praktični vjernici dobro znaju da je upravo ovo vrijeme kada je Bog pustio Sotoni da pusti svoje žalce na obitelj i brak.
Ubojice i žrtve muslimani
Da se vratimo na početak priče i postavimo glavno pitanje – kakve veze imaju ubojstva koja su počinili dvojica muslimana iz Bosne i Hercegovine nad svojim ženama muslimankama s katoličkom crkvom u Hrvatskoj?
Nikakve i velike. Naime, već dugo molitelji na trgovima smetaju ženama koje sebe nazivaju feministicama i pojedinim grupama istih takvih nazora. Jesu li trgovi mjesto za molitvu ili nisu, trebala bi prosuditi katolička crkva, no činjenica je da se na trgovima gradova, posebice Zagreba, događa svašta, pa ne vidim razloga da i molitelji ne bi mogli kleknuti i u tišini, ne dirajući u nikoga moliti. Naime, trgovima šetaju neprikladno odjeveni ljudi, djevojke vode na lancu momke koji za njima hodaju četveronoške, na trgovima vidimo i potpuno gole muškarce koji bi, primjerice za vrijeme komunizma odmah bili odvedeni na psihijatriju. Na trgovima se događaju i razni prosvjedi, zabave, pjevaju ulični svirači, šalju se razne poruke.
No, kao što narodna poslovica kaže “tko je jači taj kvači” u ovom slučaju vrijedi “tko je glasniji taj može sve”. Feministice i grupe slične njima viču i galame, po potrebi su i nasilne, a medije koriste što više šaljući poruku što im smeta. A, smeta im što muškarci molitelji mole za obitelj i da muškarac bude DUHOVNI vođa obitelji. Nažalost, ovo DUHOVNI, uvijek im nekako “ispadne” iz rečenice, što zbog toga jer im to ne odgovara, a što vjerojatno iz neznanja što to uopće znači biti duhovni vođa u obitelji.
Ne, to ne znači da je žena koja se odlučila na crkveni brak u tom braku u drugom planu. Da je to tako, zasigurno se glumica Ana Gruica Uglešić ne bi odlučila na katolički brak koji je strpljivo čekala da s mužem sklopi uz građanski.
Izbor
Vjera i religija je izbor, potpuno isto kao što je izbor lezbijke da živi sa svojom partnericom ili homoseksualca da živi s partnerom. Bilo to kome drago i blisko ili ne, činjenica je da u Hrvatskoj homoseksualci, lezbijke ili feministice nemaju problema, ali često ih stvaraju pokušavajući nametnuti drugima stav da je njihov način života onaj koji se treba prihvatiti kao normalan.
Normalan ili ne, no činjenično stanje je da dijete mogu stvoriti samo muškarac i žena, pa je tako priroda, biologija ili Bog, pokazao kako je zamišljen svijet. Zabrane i nametanja uvijek imaju suprotan učinak, a nasilje može neko vrijeme sijati strah, a poslije probudi otpor u čovjeku.
Nasilje
A, kad smo već kod nasilja, i tu dolazimo do izbora – trpjeti ga ili ne. Naime, za slučaj Nermina Sulejmanovića koji je cijelo premlaćivanje i ubojstvo svoje nevjenčane supruge Nizame Hećimović prenosio preko društvenih mreža, građani su okrivili policiju i sutkinju koja nije potpisala nalog za zabranu prilaska. A, jesu li oni glavni krivci?
Za one koji će sada postaviti pitanje otkud mi pravo da pišem o ovoj temi, odmah ću odgovoriti – iz pozicije nekadašnje žrtve obiteljskog zlostavljanja. Nažalost, o nasilju znam sve, a opet imala sam sreću da nisam ostala ogorčena, ne mrzim i nemam potrebu za osvetom, jer nisam, primjerice, ostala bez oka kao jedan od najglasnijih aktivistica.
Pitanje je, dakle, kako i zašto je uopće Nizama Hećimović završila s Nerminom Sulejmanovićem, kada je i laiku potpuno jasno da se radi o psihopatu. Što ju je privuklo njemu i zašto se odlučila na dijete s njim. Sve su to pitanja na koje je odgovore ponijela u grob, no činjenica je da je donijela krivu odluku kada je odlučila biti s nasilnim muškarcem. Naime, Nermin Sulejmanović bio je nasilan i prije, kao što su to svi nasilni tipovi. Odrekao ga se i vlastiti otac, a Nizama je očito vjerovala kako ga njezina ljubav i zajedničko dijete mogu promijeniti.
Tko je kriv
Katolička crkva zasigurno ne jer ne podržava nasilje. Da, istina, zbog obiteljskog nasilja ne poništava se crkveni brak, ali ni jedan normalan svećenik neće reći ženi da ostane uz muža nasilnika. Crkva ima i bračno savjetovalište u kojem se, između ostalog, jačaju žene i potiču da uzmu uzde života u svoje ruke. U crkvi se uči o dobroti, ljubavi, samopoštovanju i poštivanju drugih.
Kako to izgleda kod muslimana, osobno mi je nepoznato, a o tome su zasigurno znale žrtve s početka ove priče. Katolička crkva u slučaju obiteljskog nasilja savjetuje odvajanje od kreveta i stola, a da bi trebala i obiteljsko nasilje uvrstiti među razloge poništenja crkvenog braka, zasigurno je vrijeme.
Ljubomora i društvene mreže
Obojica ubojica ubili su svoje žene iz ljubomore, dok je jedan iskoristio društvene mreže da pošalje poruku. U Trogiru je nedavno bivši policajac pucao u glavu čovjeka za kojega je mislio da je ljubavnik njegove žene. I on je bio na društvenim mrežama, slao poruke drugim ženama, ali su ga smetali muški “prijatelji” njegove žene. Bio je opsjednut time što pišu njegovoj ženi i ona njima, dok je on pisao drugim ženama i nudio im se.
Društvene mreže trebale su biti mjesto na kojem bi se ljudi susreli nakon dugo godina, na kojima bi pronašli nova prava prijateljstva, na kojima bi mogli potražiti izgubljene rođake, no postale su mjesto gdje muškarci varaju žene tvrdeći kako dopisivanja i internet seks nisu prijevara, gdje “operiraju” mlade cure koje zarađuju na svom tijelu.
Prostitucija na društvenim mrežama
Da, prostitucija se prebacila na društvene mreže poput Facebooka, gdje dotična djevojka, ali i žene u zrelim godinama, nude pogled na svoje golo tijelo ili video u kojem rade moralnom čovjeku nezamislive stvari u cilju uzbuđivanja onog koji im je platio. Plaća se unaprijed nakon sitno odškrinutog prozora u svijet golotinje i nemorala potencijalnom klijentu, putem bona koji se kupi na benzinskoj pumpi.
Takve djevojke imaju po nekoliko tisuća muških pratitelja, a kada pogledate, shvatite da se u većini slučajeva radi o oženjenim muškarcima. Svaki od njih tvrdi kako se ne radi o preljubu jer je nisu ni dotaknuli. Pošast je to koja uzima sve više maha, a roditelji mladih djevojaka ne pitaju se odakle im markirana odjeća, skupa šminka, dobar auto iako malo zarađuju ili uopće ne rade.
Neminovno je da takvi muškarci postavljaju pitanja tko piše njihovoj ženi i što ona otpisuje, jer sude po svom ponašanju. Društvene mreže postale su pošast bludnosti, preljuba, prijevara, ali i sijanja ljubomore među supružnicima.
I sad, tko je kriv!? Čovjek je sam kovač svoje sreće, a sve zaista kreće iz kuće. U obitelji bi trebali brinuti jedno o drugom, a obitelj bi trebala ponovno biti ono što je bila – svetinja. Čovjek bi se trebao vratiti vrijednostima – dobroti, vjernosti, poštenju i ljubavi. Tada ne bi trebali Facebook profili u kojima se nadmeće brojem prijatelja i lajkova, a roditelji djevojaka pronašli bi vremena da im objasne što je to ljubav i što čini sreću. Majke bi ponovno odgajale sinove da poštuju djevojke i moral.
Znam da je ovo utopija, ali do tada bi barem škole mogle baviti se prevencijom u kojoj bi tinejdžericama objasnili što je ljubav, a što nasilje, kako donositi odluke koje su važne za budućnost, jačali im samopouzdanje i samopoštovanje. Ništa od toga nije novo, ni teško, a rezultat su mnogi spašeni životi.