Nakon višemjesečne opsade pobunjeni Srbi i JNA 26. kolovoza 1991. potpuno su okupirali Kijevo, najveće selo nekadašnje kninske općine.
Pritisak srpskih pobunjenika počeo je nedugo nakon demokratskih izbora 1990. na kojima je pobjedu odnio HDZ. Kijevo, smješteno na prometnici Knin – Vrlika, bilo gotovo potpuno nastanjeno hrvatskim stanovništvom. Problem je predstavljalo srpsko stanovništvo iz susjednih sela Civljane i Polača te se uskoro Kijevo našlo u blokadi. U noći s 27. na 28. travnja 1991. hrvatski policajci probili su blokadu te u Kijevu formirali policijsku postaju. U sukob se zatim uključila JNA koja se rasporedila između Civljana i Vrlike te Kijeva i Polače tvoreći tzv. “tampon zonu”.
Od tada je komunikacija stanovnika Kijeva s ostatkom Hrvatske tekla preko brda Kozjak. Dopremanje humanitarne pomoći je onemogućeno, a Kijevljane se pokušavalo obeshrabriti na brojne načine, uključujući zabranu odlaska iz mjesta trudnicama i teškim bolesnicima. Usprkos tome i u Kijevu je održan referendum o samostalnosti na kojem je dana stopostotna potpora opciji hrvatske samostalnosti. Cijelo ljeto selo je bilo pod blokadom. Krajem kolovoza ’91. Milan Martić, ministar unutarnjih poslova „SAO Krajine“, dao je ultimatum da se hrvatske snage povuku iz Kijeva. Kako njegovu zahtjevu nije udovoljeno, Kijevo je 25. kolovoza 1991. godine, zajedno s obližnjom Vrlikom, napadnuto od strane pobunjenih Srba i JNA svim raspoloživim sredstvima, piše portal Domovinskirat.hr
Vrlika je okupirana istog dana, a slabo naoružani branitelji Kijeva nisu se mogli dugo odupirati napadima pa je drugoga dana formiran zbjeg preko Kozjaka prema Maovicama i Drnišu. Dana 26. kolovoza obrana koju je činilo oko 160 ljudi naoružanih uglavnom kalašnjikovima počela je posustajati. Na selo je otvorena vatra iz teških strojnica, minobacača, haubica, tenkova, višecijevnih bacača raketa, da bi oko 11:30 sati zrakoplovi JNA Kijevo zasuli i kasetnim bombama, inače zabranjenim međunarodnim konvencijama. Veći broj branitelja povlačio se prema Dinari, gdje će ostati 14 dana nakon pada Kijeva.
“Tu godinu zadnju u Kijevu nitko ne može prepričat. To je neopisivo onome ko nije bija prisutan. Kijevo je bilo jedno od najlipših i najhrvatskijih místa u Dalmaciji. Istiraše nas četnici, moj se mali Ante trza po noći i govori: »Koku su mi ubili četnici.« A dvi noći smo spavali u brdu kad smo čekali napad, a ujutro se digla vatra ka vulkan, gori s neba i zemlje. Puzali smo, po danu se skrivali, po noći korak po korak, a lišće je hrastovo, pa je teško zadržat nogu… Šta ću ti više reć. Sve su nam u hotelu dali, moja dica su seljačka. Njima triba ovca da se o nju ogriju, krava, njihova škola, njihova crkva. Gledali smo kako nestaje, ciljali su prema njoj,” ispričala je 22. rujna 1991. Ivanka, prognanica iz Kijeva, za Večernji list.
U borbama za Kijevo zarobljeno je 70 pripadnika obrane Kijeva, uglavnom policajaca i pripadnika 4. gardijske brigade koji su odvedeni u logor. Veći broj starijih i nemoćnih osoba ostao je u Kijevu te je bio izložen brutalnom maltretiranju pobunjenih Srba. Stradanja Kijeva hrvatskoj javnosti postala su poznata tek nakon što je selo oslobođeno u operaciji “Oluja”. Nakon pljačke sela, crkva je srušena do temelja. Osim obiteljskih kuća i gospodarskih objekata, uništenja nisu bile pošteđene ni mjesna škola i ambulanta.
NAŠE SELO – KIJEVO
Napali su nas neprijatelji.
Počelo se pucati bilo je strašno.
Naše kuće bile su zapaljene, opljačkane
srušene. Kad su sravnili naše selo,
bilo je tužno i napušteno.
Naše mame i bake bježale su
preko Kozijaka i spavale su u hladnoj
pećini, A mi koji smo prije otišli bili smo
u Hotelu “PALAC” Kad su čuli za
nas počeli su pucati sa brodova
Mi smo bili cijelo vrijeme u skloništu.
Ivana Miljković, razred 4. A
Izvori
Literatura
Tolić Oraić, Dubravka. Hrvatsko ratno pismo 1991/92 : apeli, iskazi, pjesme. Zagreb: Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta, 1992.
