Ukupno 37 Hrvata zatočenika iz stolačke općine je razmijenjeno 18. kolovoza 1992. godine od čega najviše iz Rotimlje, sedamnaestorica, a iz Stjepan Krsta dvojica, s Gornjeg Brštanika četvorica, devetorica iz Crnića zatim iz sela Hodova jedan, Dabrice jedan, Stoca jedan, Barana jedan Orlja jedan te dva zatočenika iz Splita i jedan iz Čitluka
Hrvatska udruga logoraša domovinskog rata u HNŽ-u jučer je kao stradalnička zajednica okupila i prisjetila na razmjenu hrvatskih logoraša iz logora u Bileći prije 31 godine, te odala počast poginulim i umrlim logorašima, prenosi RTV HB.
Nakon polaganja vijenaca i paljenja svijeća ispred spomenika poginulim hrvatskim braniteljima u Stocu, održana je Sveta misa za hrvatske logoraše u crkvi sv. Petra i Pavla na Rotimlji. Svetu misu je uz koncelebraciju više svećenika predvodio don Pero Pavlović, te u propovijedi naglasio i podsjetio na teška ratna vremena koja su pogodila ovaj kraj i mučenje kroz koju su prošli bivši logoraši. Jedino što je preostalo bila je molitva za njihovo preživljavanje i oslobađanje iz logora.
Svetoj misi su uz brojne bivše logoraše, nazočili gradonačelnik Stoca, Stjepan Bošković i izaslanstvo, Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora Splitsko dalmatinske županije, predvođeni predsjednikom Ivanom Turudićem. Prigodno druženje okupljenih je nastavljeno poslije Svete mise u župnoj dvorani na Rotimlji.
Ruke na leđa, glavu dolje
Ukupno 37 Hrvata zatočenika iz stolačke općine je razmijenjeno 18. kolovoza 1992. godine od čega najviše iz Rotimlje, sedamnaestorica, a iz Stjepan Krsta dvojica, s Gornjeg Brštanika četvorica, devetorica iz Crnića zatim iz sela Hodova jedan, Dabrice jedan, Stoca jedan, Barana jedan Orlja jedan te dva zatočenika iz Splita i jedan iz Čitluka. Ovi zatočenici iz Splita i iz Čitluka su uvijek bili dio Stočana.
Jedan od bivših zarobljenika je kratko opisao te žive muke pod naslovom: ”Ruke na leđa, glavu dolje!”
“Zarobljena su u Rotimlji sedamnaestorica 25. svibnja, neki oženjeni, većina neoženjena. Najstarijemu 34, najmlađemu 21 godina. Sutradan smješteni u vojarnu u Bileći. Dopali u jednu prostoriju od 60 kvadrata, koja se svakim danom punila tako da ih je samo tu ubrzo bilo oko 100. Dovođeni su i novi zarobljenici iz Konjica, Mostara, Čapljine, Stoca, Nevesinja i drugih mjesta, čak iz Hrvatske. Unutra je bilo pakleno vruće. Prozori zatvoreni i zamračeni. O higijeni – da se i ne govori. Čuvari bi svake noći izvlačili po nekoga i tukli ga. Udarali su zarobljenike gdje bi stizali, a najviše po glavi i leđima. Došao je i dan razmjene, moglo je biti oko 400 zarobljenika. U Stocu naši vojnici, dobro naoružani i obučeni, a mi – šaka kostiju ogrnuta prljavim dronjcima. Od izlaska iz logora nekoliko logoraša je poginulo i umrlo, tako da nas je svakim danom sve manje. Mi, koji smo ostali, zahvaljujemo Bogu što smo živi i slavimo 18. kolovoza kao datum našega ponovnog rođenja“, opisao je.