Vojskovođa i jedan od najslavnijih velikana hrvatske povijesti, Nikola Šubić Zrinski, junački je poginuo na današnji dan 1566. godine, braneći Siget u bitki koja je spasila Zapadnu civilizaciju.
Turci su u Sigetu naišli na otpor kakav nisu očekivali jer se brojčano znatno slabija kršćanska vojska na čelu s hrvatskim banom hrabro branila do zadnje kapi krvi.
Hrvatsko junaštvo stoljećima je branilo kršćanske vrednote i opstojnost vlastita teritorija.
Nikola je ratovao protiv Osmanlija još od svoje rane mladosti i prošao kroz mnogobrojne okršaje. Kao vješt vojnik istaknuo se već u svojoj 21. godini u obrani Beča 1529. godine, car Karlo V nagradio ga je tada konjem i zlatom.
Osobito se proslavio 1542. godine kad je s 400 Hrvata spasio Peštu od sigurne propasti. Građani i suvremenici su naveliko slavili njegovo junaštvo, govoreći da ga je sam Bog poslao. Zbog njegovog junaštva i Jurišićeve potpore, car i kralj Ferdinand I, kralj Ferdinand I, 24. prosinca 1542. godine, izabrao ga je za hrvatskog bana.
17. lipnja 1543. godine vjenčao se je s Katarinom Frankopan, sestrom kneza Stjepana Frankopana Ozaljskog. U tom braku rodilo im se mnogo djece.
Opsada je počela 5. kolovoza i trajala je punih mjesec dana. Kako se sigetska posada junački branila i pritom nanosila teške gubitke osmanskoj vojsci, veliki vezir Sokolović poslao je Zrinskom strelicu s pismom u kojem mu je obećao da će mu darovati čitavu Hrvatsku ako mu preda Siget. Malo poslije Sulejman šalje dokaz Zrinskome da su mu zarobili najstarijeg sina Jurja u Međimurju, te traži da mu preda grad ako ga želi živa, a potom su poslali više pisama na hrvatskom, mađarskom i njemačkom jeziku, u kojima su pozivali branitelje da uludo ne gube glave, nego neka se predaju pa će ih sultan još i nagraditi. Iako su znali kako ne postoje nikakvi izgledi da im pristigne pomoć, Zrinski i branitelji se nisu ni jednog trenutka pokolebali nego su ostali vjerni svojoj prisezi.
Tako su od jutra do mraka branitelji i dalje nastavili uspješno odbijati mnogobrojne juriše, nanoseći teške gubitke osmanskoj vojsci. Sultan Sulejman I. je iznenada umro 4.rujna, ali veliki vezir Mehmed-paša Sokolović vješto je zatajio njegovu smrt, da njegova iscrpljena vojska ne bi izgubila moral. Nakon što su 7 rujna vatrenim strijelama i loptama zapalili grad, Osmanlije su očekivali predaju, ali Zrinski i preživjeli junaci provalili su iz grada, te su junački poginuli, skupo prodajući svoje živote. Nakon što je Juraj Horvat topom napravio prolaz kroz osmansku skupinu kod pokretnog mosta, Nikola Zrinski krenuo je u proboj iz utvrde. Najprije je pucao iz samokresa, a zatim Turke nastavio sjeći sabljom. U neravnopravnoj bitci, Osmanlije su Zrinskog triput pogodili iz arkebuza, dvaput u tijelo i jednom u glavu. Kada je pao s konja, okružili su ga njegovi vitezovi kako bi ga obranili.
Mrtvom Nikoli Zrinskom janjičarski je zapovjednik dao odsjeći glavu. Tijelo je pokopao Mustafa Vilić iz Banje Luke, nekadašnji Nikolin zarobljenik. Glavu hrvatskog bana, jednog od najvećih europskih junaka onoga vremena, vezir Mehmed-paša Sokolović poslao je svom bratiću budimskom paši Mustafi. Ovaj ju je, pak, kao opomenu poslao carskom generalu Egonu od Salma. U tabor carske vojske kod grada Jura (Győr) glava Nikole Zrinskog dopremljena je 14.rujna. Nikolinu su glavu 18. rujna preuzeli njegov sin Juraj (IV.) Zrinski, zet Baltazar Batthyány i svak Franjo Tahy. Donijeli su je u Čakovec, a pokopana je u obiteljskoj grobnici Zrinskih u kompleksu pavlinskog samostana u Svetoj Jeleni, lokalitetu nedaleko Čakovca, uz grob Nikoline prve supruge Katarine Frankopanske.