Jednom kad rat započne, naši životi pođu svojim nemilosrdno jedinstvenim putanjama, da bi se na kraju ustanovila jasna podjela između onih koji su u ratu i onih koji nisu.
U Domovinskom ratu nije bilo podjela – oni koji su osjetili poziv u srcu krenuli su čak i bez oružja braniti svoju domovinu. Na one koji nisu krenuli u rat počelo se gledati tek nakon što je rat završio.
Iako Hrvatska nije bila spremna za rat, morala se brzo organizirati i stvoriti svoju – Hrvatsku vojsku. U tome je uspjela, kao što je uspjela pokazati da vojska koja brani svoja ognjišta i svoj narod, ma koliko bila brojčano i oružjem slabija, na kraju – pobjeđuje.
Stvaranje Hrvatske vojske
Kada je 21. rujna Veljko Kadijević otvoreno objavio rat Hrvatskoj, predsjednik RH dr. Franjo Tuđman bio je spreman da donese zapovijed o osnivanju Glavnog Stožera Hrvatske vojske. Prvim načelnikom Glavnog stožera imenovao je generala Antona Tusa, dok su general Petar Stipetić i pukovnik Ante Roso imenovani njegovim pomoćnicima.
Zapovjedništvo ZNG-a s pukovnikom Imrom Agotićem na čelu tako ulazi u ustroj Glavnog stožera. U to vrijeme već je postojalo Zapovjedništvo Hrvatske ratne mornarice (HRM) čiji je zapovjednik bio Sveto Letica te se pristupilo organiziranju onog najhitnijeg, Centra za obuku specijalnih postrojbi u Kumrovcu i postrojbi Zrinski i Frankopan. Iako bez zrakoplova, trebalo je organizirati i ratno zrakoplovstvo na čelu s Tomom Madićem.
Dragovoljaca nije nedostajalo, a ni hrvatskih časnika jer je više od 80 posto njih u rujnu i listopadu izašlo iz JNA i pristupilo HV-u i obrani svoje domovine.
Ono što je bilo posebno značajno, uz dragovoljce Hrvate u obranu Hrvatske stali su i i pripadnici drugih nacionalnosti. Iako su Srbi bili agresori, u hrvatske borbene redove dolazili su njihovi sunarodnjaci deklariravši se kao Hrvati pravoslavne vjere. Kao dragovoljci prijavili su se i Albanci, Bošnjaci, a bilo je tu i Slovenaca. U zimu 1991. godine Hrvatska vojska imala je 2.500 časnika i dočasnika koji su došli iz JNA, ali i 18.000 pričuvnih časnika i dočasnika.
Časnički kadar u Hrvatsku vojsku stigao je i iz francuske Legije stranaca i oružanih snaga drugih državljana, no kaleći se u borbama iz njih su izrastali novi hrvatski časnici sposobni da u najtežim borbama s neprijateljem vode svoje suborce.
Bilo je to vrijeme i za stvaranje brigada koje su uglavnom brojale oko 1.800 ljudi, a Glavni stožer se dao na osnivanje operativnih zapovjedništva podijelivši teritorij na šest operativnih zona – Osijek, Bjelovar, Zagreb, Karlovac, Rijeka i Split. Tako se HV već 02. siječnja ’92. mogao pohvaliti s 230.000 naoružanih vojnika raspoređenih u 65 brigada i više samostalnih bojni i pukovnija, kao i oko 40 000 pripadnika MUP-a.
VEZANO:
Stvaranje legendarne Prve gardijske brigade “Tigrovi”
Prva gardijska brigada “Tigrovi” bila je najelitnija i najbolje opremljena vojna postrojba Hrvatske vojske (HV) čije je zapovjedništvo bilo u Zagrebu. Utemeljena je 5. studenog 1990. u vojnoj bazi Rakitje kao Jedinica za posebne namjene Rakitje. Jezgru su predstavljali su novouvježbani pripadnici hrvatskih redarstvenika na tečaju Prvi hrvatski redarstvenik.
15. svibnja ’91. godine počinje djelovati kao 1. A brigada ZNG-a sa 4 pješačke bojne i niz pristožernih postrojbi, od inženjerije, protuzračnog voda i tako dalje. Već sredinom rujna ’91. ustrojava se prva oklopno mehanizirana satnija, a krajem godine brigada je već narasla na 7 pješačkih bojni, oklopne mehanizirane bojne i niza pristožernih postrojbi. Krajem ’92. godine ova brigada postaje slavna Prva gardijska motorizirana brigada.
Prvo vatreno krštenje Prva Brigada doživljava u obrani Vukovara. Ubrzo pod teškim napadima od jakih tenkovskih i mehaniziranih snaga Jugoslavenske narodne armije dijelovi Prve gardijske brigade ostaju pod opsadom, a nakon pada Vukovara neki od opkoljenih vojnika uspjeli izvesti proboj i pobjeći prije pada grada.
“Tigrovi” su krajem ’93. imali 3.600 pripadnika koji su od ’91. do ’95 sudjelovali u borbama skoro na cijelom području Hrvatske. Tijekom Domovinskog rata poginulo je 365 pripadnika “Tigrova”
Druga gardijska brigada „Gromovi“ nastala je krajem ’92.
Druga gardijska brigada “Gromovi” nastala je od A brigade ZNG-a čiji su pripadnici bili specijalne snage policije. Ustrojena je 15. svibnja 1991. u vojarni “Trstenik”, pokraj Dugog Sela, gdje je formirano zapovjedništvo brigade i prva pješačka bojna “Crne mambe”, a njezina ratna zastava prvi se put zavijorila 28. svibnja na postrojavanju u Kranjčevićevoj.
U to vrijeme 2.A brigada ZNG-a imala je samo 1690 pripadnika, a u svojoj formaciji nije imala oklopništvo i topništvo. Postrojba koja krajem ’92. mijenja naziv u 2. mehaniziranu gardijsku brigadu “Gromovi”, sastojala se od satnije vojne policije, četiri pješačke bojne, protudiverzantske satnije i mješovitog artiljerijskog divizijuna.
Ratni put Gromova započeo je već početkom lipnja 1991. godine na mostu Mladosti u Zagrebu zaustavljanjem tenkova tadašnje JNA, tijekom Domovinskog rata najviše su bili na bojištima u Zapadnoj Slavoniji i Baniji oko Karlovca.
“Gromovi” su sudjelovali u i oslobodilačkim akcijama HV-a i borbama u BiH. Tijekom rata poginulo je 203 pripadnika “Gromova”.
Brigada je imala i svog moćnog sveca zaštitnika, sv. Iliju Gromovnika.
Treća gardijska brigada “Kune” na braniku istočne Slavonije
Prethodnica treće gardijske brigade “Kune” bila je 3. brigada ZNG-a osnovana 29. travnja ’91. U sastav brigade pristupaju satnije ustrojene u PU Osijek, Vinkovci i Slavonski Brod, dok je zapovjedništvo brigade bilo u Vinkovcima. 1. bojna bila je u Osijeku, 2. bojna u Vinkovcima, 3. bojna u Slavonskom Brodu, a 4. u Vukovaru.
U vrijeme najžešćih napada na Vukovar u studenom ’91. godine postrojba sa snagama jačine dviju pješačkih bojni pokušava izvršiti proboj okruženja Vukovara. 13. studenog 1991. godine izveden je posljednji pokušaj proboja za Vukovar. Prvi puta tijekom Domovinskog rata sudjeluje cijela brigada u akciji, dok je do tada sudjelovanje bilo po bojnama i taktičkim grupama.
“Kune” su najviše borbi vodile u istočnoj, kao i zapadnoj Slavoniji, bosanskoj Posavini, zadarskom zaleđu, operaciji Bljesak i Zid. Tako je tijekom 1992. godine cijela 3. gardijska brigada angažirana u bojnim djelovanjima na jednom prostoru i to u bojnom rasporedu obrane grada Vinkovaca na potezu Borinci – Vinkovci – Nuštar, gdje ostaje sve do potpisivanja primirja.
Tijekom Domovinskog rata “Kune” su izgubile 369 pripadnika.
Samo je jedna udarna – Četvrta gardijska brigada „Pauci“
4. gardijska brigada, koja je poslije dobila ime “Pauci” po jednom od najvećih heroja tenkista, generalu Andriji Matijašu Pauku osnovana je 28. travnja 1991. godine. Brigada je bila sastavljena od 130 redarstvenika koji su izašli iz središta za izobrazbu postrojbi za posebne namjene MUP-a PJP Kumrovec.
Sjedište joj je bilo u Splitu, a nakon reorganizacije 1993. njezine pješačke bojne postaju motorizirane bojne, a u sastavu se nalazi i jedna oklopna bojna. U tom periodu brigada broji 4 bojne i 2 topničko – raketna divizijuna.
Četvrta gardijska briga svoje je borbene zadaće zvršavala pod geslom In hoc signo vinces (U ovom znaku pobjeđuješ), a prvi borbeni zadatak bila im je akcija oslobađanja Kruševa. Zadatak su uspješno izvršili u srpnju 1991. godine.
4. gardijska brigada je elitna profesionalna vojna postrojba HV-a iz Domovinskog rata. Kroz 4. gardijsku brigadu u Domovinskom ratu prošlo je do sedam tisuća gardista.
Brigadom su od njezina osnutka zapovijedali ratni zapovjednici: general Ivo Jelić, general Mirko Šundov i general Damir Krstičević.
Četvrta gardijska brigada posebno se istaknula u borbama u Dalmaciji i oslobodilačkim akcijama od Zime ’94, do Oluje. Tijekom Domovinskog rata u Četvrtoj gardijskoj brigadi poginulo je 193 pripadnika.
Peta gardijska brigada „Sokolovi“
Sjedište pete gardijske brigade “Sokolovi” ili “Slavonski Sokolovi” bilo je kao i Kunama, u Vinkovcima. Osnovana je 25. listopada 1992. od pripadnika 204. vukovarske brigade, 108. brodske brigade, 109. vinkovačke brigade, 3. satnija (novogradiška), 122. đakovačke brigade, 123. požeške brigade, 132. našičke brigade i pripadnika 3. gardijske brigade, te drugih gardijskih postrojbi. Jedini zapovjednik brigade bio je Ivan Kapular.
Brigada se sastojala od zapovjedništva, stožera, četiriju pješačkih bojni, oklopne bojne, pristožernih postrojbe i topničko-raketnog divizijuna. Na početku su pripadnici brigade bili slabo obučeni i opremljeni. Tek kasnije dobivaju bolju tehničku i logističku potporu.
“Sokolovi” su se posebno istaknuli i naoružali u akciji “Bljesak” gdje su zarobili veće količine neprijateljske tehnike, streljiva i minsko eksplozivnih sredstava.
Sudjelovali su i u borbama na Maslenici, kao potpora u Oluji te u BiH. Tijekom Domovinskog rata poginulo je 77 pripadnika “Sokolova”.
Sedma gardijska brigada „Pume“
Sjedište brigade koja je osnovana i ustrojena 23. prosinca 1992., bilo je u Varaždinu, gdje je i osnovana u vojarni “Ivan V. Drašković”. Brigadu su sačinjavali pripadnici 5. bojne 1. brigade ZNG-a. Za prvog zapovjednika brigade bio je postavljen dotadašnji zapovjednik 5. bojne 1. A brigade ZNG-a “Tigrovi” Ivan Korade.
Pume su sačinjavale tri mehanizirane bojne, oklopna mehanizirana bojna i topničko-raketni divizijun. Sedma gardijska brigada sudjelovala je u borbama na Sjevernodalmatinskom bojištu, na Karlovačkom bojištu i u oslobodilačkim akcijama.
Tijekom rata 7. gardijska brigada sastavljena uglavnom od stanovnika sjeverno-zapadne Hrvatske, etablirala se kao najuspješnija postrojba HV-a i donijela prevagu u najznačajnijim bitkama u Domovinskom ratu. Najbolju ocjenu i procjenu nevjerojatnog uspjeha “Puma” donio je tadašnji načelnik glavnog stožera HV-a Pavao Miljavac koji je rekao kako se “pored svih onih koji su bili puno više medijski eksponirani, uvijek kada je zaškripilo i kada je trebalo riješiti delikatnu situaciju oslanjao najviše na Pume, unatoč tome što se nije slagao s njihovim zapovjednikom Ivanom Koradeom koji je bio eksplozivnog karaktera”.
7. gardijska brigada “Pume” je tijekom Domovinskog rata imala 91 poginulog i jednog nestalog pripadnika.
“Vukovi” – Deveta gardijska brigada
Deveta gardijska brigada “Vukovi “stvorena je iz postrojbi koje su tijekom 1991. – 1992. godine obranile Liku i zaustavile neprijateljsko nadiranje prema “kralježnici Hrvatske” – 118. i 133 brigade HV-a. Brigada je službeno zaživjela 1. studenog 1992. kao 6. gardijska brigada, a potom je 28. kolovoza 1992. promijenila ime u Deveta gardijska brigada “Vukovi”.
Sjedište joj je bilo u Gospiću, a prvi prvi zapovjednik bio je general – bojnik Mirko Norac.
“Vukovi” su se posebno iskazali u operaciji Medački džep, 9. rujna 1993. godine i konačno otklonili izravnu opasnost za opstanak Gospića i okolnih mjesta, koji su bili krajnji cilj četnika od prvih ratnih dana. Povijest je zapisala da Divoselo, Čitluk i okolna mjesta nikada nisu priznavali hrvatsku državu i vlast te su uvijek važila kao svojevrsni simboli srpstva u srcu Hrvatske. Prema tadašnjim reakcijama pobunjeničkih medija, slom Medačkog džepa imao je, osim vojnog i snažan psihološki efekt od kojeg se takozvana “krajina” nikada nije oporavila.
Brigada se sastojala od postrojbi tri motorizirane bojne, oklopne bojne i topničko-raketnog divizijuna. Pume su sudjelovale i u borbama u zadarskom zaleđu, operaciji Maslenica, na Ličkom bojištu i VRO Oluja.
Deveta gardijska brigada pretrpjela je i ljudske gubitke. Naime, 56 pripadnika “Vukova” položilo je živote za slobodu Hrvatske.
Osnivanje Specijalne postrojbe GS HV – Bojna Zrinski
Bojna Zrinski je bila prva specijalna postrojba Oružanih snaga RH. Osnovana je 18. svibnja 1991. godine kao specijalna postrojba Glavnog stožera Oružanih snaga od pripadnika Jedinice za posebne namjene Ministarstva unutrašnjih poslova iz Kumrovca. Djelovala je do 1994. godine kada je ušla u sastav novoustrojenog 1. hrvatskog gardijskog zdruga.
Ime postrojbe uzeto je jer o Zrinskima postoji najstariji službeno dokumentirani primjerak o djelovanju Hrvatskih oružanih snaga. Geslo postrojbe bilo je Viribus unitis, što na latinskom znači Zajedničkim snagama.
Zapovjednik Bojne Zrinski bio je Ante Zorislav Roso, a njegov zamjenik Miljenko Filipović.
Postrojba je brojala 300 pripadnika koji su morali zadovoljiti strogo određene kriterije. Trebali su biti odličnog zdravstenog stanja, neoženjeni, psiho-fizički spremni podnijeti i najveće napore i biti mlađi od 26 godina. Obučavao ih je dozapovjednik bojne Miljenko Filipović koji je tijekom služenja u Legiji stranaca uspješno prošao najzahtjevnije oblike obuke i stekao diplomu elitnog padobranca, ronioca, vođe skupine komandosa i instruktora borbe prsa o prsa.
Plan je bio da postrojba samostalno djeluje po cijelom teritoriju Hrvatske te izvodi diverzantske akcije u dubini teritorija.
Prvo vatreno krištenje Bojna Zrinski ima u zadarskom zaleđu gdje je krajem svibnja izvela izvidničko-diverzantsku akciju, pri čemu su uništili dva teroristička skladišta s vojnom opremom te jednu motoriziranu patrolu srpskih pobunjenika. Potom, već 15. lipnja odlazi u Vukovar gdje provodi protuterorističke akcije na području Borova naselja i zajedno sa zapovjednikom obrane Blagom Zadrom organizira obranu i utvrđivali položaja. Na temelju zapovijedi Bojna napušta Vukovar 15. srpnja 1991.
Bojna Zrinski sudjelovala je u borbama za oslobađanje krajnjeg juga RH, u deblokadi Dubrovnika, a početkom ’93. sudjeluje u VRO “Maslenica” te u borbama za zadarsko zaleđe. Inače, Bojna Zrinski je sve do ustrojavanja 1. hrvatskog gardijskog zdruga bila stacionirana na jugu Hrvatske.
Hvatska vojska je tijekom Domovinskog rata imala više specijalnih postrojbi među kojima su: bojna Frankopan, bojna Kralj Tomislav, bojna Matija Vlačić, bojna Alpha i bojna Ban Jelačić.
Pripadnici ovih postrojbi činili su jezgru osnivanja 1. hrvatskog gardijskog zdruga.
Osnivanje Prvog hrvatskog gardijskog zdruga
Prvi hrvatski gardijski zdrug popunjava se pripadnicima bojni Zrinski i drugih specijalnih postrojbi, a njeno ustrojavanje počinje 01. travnja ’94. i trajalo do 1. rujna ’94. Zdrug je osmišljen kao specijalna vojna postrojba za obavljanje najsloženijih i najzahtjevnijih borbenih zadaća u svim uvjetima, a jedna od zadaća bila je osiguranje predsjednika i najviših dužnosnika.
Unutar Zdruga je, osim pješaštva, djelovalo oklopništvo, topništvo, padobranska bojna, postrojba za elektronička djelovanja, a u sastavu su imali transportne i lake borbene helikoptere.
Zapovjednik Prvog hrvatskog gardijskog zdruga bio je Miljenko Filipović. Pripadnici ove postrojbe bili su sposobni za sve oblike specijalnog bojnog djelovanja u zraku, na vodi i na kopnu.
Nacionalno jedinstvo temelj je obrane države
Hrvatska je za vrijeme Domovinskog rata imala 1200 km dugu bojišnicu i 26 posto okupiranog teritorija. Bitka za Vukovar bila je primjer obrane svog grada i svoje domovine, a Hrvatska je primjer kako se u vrlo kratkom roku može stvoriti respektabilnu vojnu silu koja je oslobodila skoro cijeli teritorij Republike Hrvatske. Najveći teret rata podnijeli su dragovoljci, dok je hrvatski narod pokazao koliko znači nacionalno jedinstvo.
Upravo nacionalno jednistvo bilo je posebno važno u obrani Hrvatske, jer je cijelo vrijeme rata postojao međunarodni pritisak da Hrvatska ne oslobodi svoj teritorij i ne provode oslobodilačke akcije. Na sreću pritisci nisu utjecali na Hrvatsku vojsku koja je oslobodila okupirana područja, osim dijela koji se vratio pod okrilje hrvatske vlasti kroz mirnu reintegraciju.
Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Dozvoljeno je prenošenje sadržaja uz objavu izvora i imena autora.