Kada se 26. prosinca 2023. u prvom srpskom nekadašnjem zloglasnom uporištu u Bučju obilježavala 32. obljetnica oslobađanja ovog područja u operaciji Papuk91., a na kojoj je uz ostale sudjelovao i potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved tek tu i tamo je to netko objavio.
U Zagrebu, na Sljemenu, nema tome dugo otkriveno je spomen obilježje obitelji Zec koja je stradala tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskog rata. Mnogi mediji, prije svega, lijeve orijentacije(a, nisu izostali i neki drugi) naveliko su izvještavali o ovom događaju.
Međutim, kada se 26. prosinca 2023. u prvom srpskom nekadašnjem zloglasnom uporištu u Bučju obilježavala 32. obljetnica oslobađanja ovog područja u operaciji Papuk91., a na kojoj je uz ostale sudjelovao i potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved tek tu i tamo je to netko objavio, kao – nije to vijest!? Da nema pojedinih portala i to bi otišlo u vjetar, kao i činjenica da se još uvijek ništa ne zna o 26 nestala zatočenika iz ovog logora, među kojima je i ime doktora Ivana Šretera, inače Junaka hrvatskog obrambenog Domovinskog rata.
O tome što se 1991. stvarno tamo događalo najvjerojatnije, pretpostavljamo, mnogo zna i Veljko Džakula, ali i njegov kompanjon Milorad Pupovac. Džakula je poznat i kao jedan od glavnih organizatora pobune Srba u pakračkom kraju, ali i po uhićenju koje se dogodilo 1995. u blizini Pakraca. (Uhićen, pa ubrzo pušten!).
Prigodom svake obljetnice logora Bučje i njega se javno proziva, ali on uporno šuti, kao da o tome ništa ne zna. Uz to je i zaštićen poput ličkog medvjeda. Sjetimo se samo kako ga je jedne godine (2012.) na obljetnicu Vojno-redarstvene operacije Oluja 95 u Knin, kao svojeg gosta, pozvao jadni i žalosni bivši predsjednik Republike Ivo Josipović.
Sramota je pozvala sramotu!
Kroz logor je prošlo nekoliko stotina Hrvata
Ovaj logor postojao je od kolovoza 1991. do siječnja 1992. te je u tom razdoblju kroz njega prošlo nekoliko stotina nevinih Hrvata. Bio je tamo i dr. Vladimir Solar, časni i uvaženi Šreterov kolega, koji je godinama podsjećao o strašnim mukama zatočenika od strane Srba, prije svih onih koji su do rata i živjeli s hrvatskim zatočenicima i koji su ih dobro poznavali.
U logoru je inače najviše bilo civila, među kojima djece, staraca i žena.
Džakula, kao jedan od prvaka tzv. zapadne SAO Krajine, sve je dobro znao.
Srbi su uhićene nevine Hrvate čuvali i za razmjene. Jedna je bila u kolovozu, a druga u listopadu 1991. Treća 16. siječnja 1992. Razmijenjeni su oni koji su imali sreću ostati živima.
Srbi su dio hrvatskih zatočenika iz Bučja poslali i u Staru Gradišku. Ni krive ni dužne.
Sad se vidi zbog čega razni pupovci, koji grade karijere i na muci srpskog naroda, inzistiraju na obilježavanjima pojedinih obljetnica iz II. svjetskog rata, ali i na pojedinačnim stradanjima civila iz Domovinskog rata. Prave galamu, iznose krivotvorene činjenice samo da ih nitko ne pita: Što znate o logoru Bučje i o stotinu drugih takvih ili sličnih zločinačkih okupljališta Hrvata u vrijeme Domovinskog rata?
Najmlađa žrtva logora Bučje imala je četiri godine, a najmlađe dijete zatočeno u logoru imalo je samo godinu dana!
Džakule, pupovci, teršeličke, pusići, mesići, habulini … i kako se sve ne zovu…jeste li ikada barem nešto čuli o tome?
Što ćete, bio je „građanski rat“, vjerojatno bi na sve to rekao Aleksandar Stanković, kojega bi trebalo najuriti iz HRT-a, a ne da svi za takve, po sili zakona, putem pretplate, moraju osiguravati i ne male plaće.
Čudno je da Veljko Džakula nikada nije pozvao svojeg prijatelja Josipovića u Bučje ili u brda iznad Pakraca sa kojih je pucao na Hrvate.
Mi smo oprostili Srbima za zločine, a oni, ako je suditi po logoru Bučje, nama nisu i nikada neće (svaka čast iznimkama) što smo stvorili slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu!
