Svi se mi pitamo što reći osobi koja je izgubila svoje najdraže, kako je utješiti. Ne znamo i zato često izbjegavamo susret s ožalošćenim. A, dovoljan je samo zagrljaj, stisak ruke, suosjećanje.
Ne volim pogrebe još iz vremena djetinjstva, jer najčešće okupe rodbinu koja se dugo nije vidjela, prijatelje koji iskoriste priliku da u koloni do grobnog mjesta tiho, ispod glasa, ispričaju sve novosti. Još odavno rekla sam svojoj obitelji kako želim da me spale i prospu po moru, samo oni i tišina.
Pogreb dvije kaštelanske ruže, Jelene i Petre, bio je potpuno drugačiji. Kolona je bila duga s puno mladih, uz takvu tišinu da su u velikoj tuzi i neizmjernoj tragediji zamuknule i ptice. Nikome nije palo na pamet da izvadi mobitel ili ne daj Bože fotografira. Tuga je to neviđena u Kaštelima i Radošiću, tragadija kakva još nije doživljena.
Život je nevjerojatan – u jednom trenutku dišeš punim plućima, smiješ se i veseliš, jedeš, piješ, voliš, pa i svađaš se, a u drugom zauvijek zaklopiš oči. Možeš biti bogat ili siromašan, imati sreću i živjeti ispunjen život – trenutak kada će dogorjeti tvoja svijeća nitko ne zna. Zna samo Bog jedan, onaj na nebesima koji nas čeka.
Svi ljudi vole živjeti, a opet pitam se kako Bog pravi odabir za one koje poziva u vječnu domovinu. Petra i Jelena bile su prekrasne mlade cure, tek počele živjeti. Pune želja i ambicija. Tek spremne ispuniti svoje životne uloge i iskoristiti talente koje im je Gospodin dao. Bile su uvijek nasmijane, nerazdvojne, a obitelji su pružale toliko veselja i ljubavi. U njihovoj kući uvijek se čuo Jelenin smijeh kojim je osvajala srca. Petra je uvijek bila spremna priskočiti i pomoći, čak i kad je nisi tražio.
Često smo se sretale u šetnji, njih dvije, ja i moja Bella. Uvijek bi se šalile, smijale, a zadnji susret u mom stanu toliko su se šalile i smijale da smo njihova mama Renata i ja od smijeha plakale. Tko bi pomislio da ćemo ih jučer ispratiti na vječni počinak!? Pored toliko bolesnih i starih, Bog je izabrao baš njih dvije. Teško mi je shvatiti Božiji odabir iako znam da su Božiji puti nepoznati nama ljudima. Ipak, nije prirodno da djeca odlaze prije roditelja, djedova i baka.
Za nas koji smo ostali vrijeme će prolaziti i dalje brzo, živjet ćemo, trčati za zaradom, kupovati nepotrebne stvari…. Pamtit ćemo Petru i Jelenu, njihov osmjeh, jedinstvenu ljepotu, duhovnost koju su njegovale, ali njihovu obitelj bol neće proći nikada. Izgubiti djecu najteže je što se može dogoditi. Pamet tu staje.
Što reći roditeljima i braći kada se sretnemo s njima? Praktični su vjernici i znaju da su njihove Jele i Petra kod Isusa, da ih u zagrljaju drži sada Majka Božija, Majka svih nas. Znaju oni da njih dvije čuvaju za njih mjesta, da ih nema više u tjelesnom obliku, ali da su uz njih u duhovnom. Ali, unatoč vjeri i spoznaji svega toga, bol je ono što ne zaobilazi.
Najgore što možete napraviti je da im šapućete iza leđa. Priđite, pružite ruku sućuti ili ih jednostavno pustite da im vrijeme donese mir. Razne priče, prepričavanja i nagađanja u ovom trenutku nisu potrebne. Sjetite se dostojanstvenog ispraćaja – u potpunoj tišini, čak i bez cvrkuta ptica.
Cure drage bile ste jedinstvene i neponovljive. Divno je što ste postojale. Kako je vaša majka zavapila, neka vas Gospa čvrstvo drži u zagrljaju do ponovnog susreta.
