Zlatan Stipišić Gibonni u petak je nastupao u beogradskoj Areni pred 20 tisuća posjetitelja. Bio je to njegov drugi nastup u ovome gradu na oduševljenje brojne tamošnje publike. No, ako je suditi po ovom koncertu, kojeg će zbog velikog interesa ponoviti, onda se slobodno može reći da je popularniji „tamo daleko“ nego u Hrvatskoj.
Međutim, u Hrvatskoj se diže velika prašina kada beogradski pjevači poput nama dosad nepoznate Aleksandre Prijović, kao od šale, napune četiri-pet zagrebačkih i inih Arena, a kad se provedu ankete tko u Hrvatskoj sluša cajke najčešće je odgovor- malo ili nitko!
Ali, u ovoj priči „mi tamo- oni vamo“ zanimljiva je činjenica da u Srbiju i Crnu Goru odlaze pjevati gotovo svi hrvatski pjevači koji imaju barem neku malu šansu da napune neku dvoranu ili neku tamošnju „birtiju“.
Veliki uspeh u Srbiji imaju i Tonči Huljić, Petar Grašo, Severina, Jelena Rozga, Nina Badrić,Tereza Kesovija, Rade Šerbedžija i brojni drugi.
Tereza, koja je u velikosrpskoj agresiji ostala bez svega, i pričala kako više nikada neće otići „tamo daleko“, među prvima je otišla u Beograd i koncert počela s pjesmom „Prijatelji stari, gdje ste“. Sada i ostali hrvatski pjevači, kada nastupaju u Srbiji, također pozdravljaju publiku s ovom rečenicom.
Olivera Dragojevića i Mišu Kovača najčešće su od svih hrvatskih pjevača zvali u Beograd i Podgoricu, ali ti su istinski hrvatski domoljubi ostali dosljedni i nisu se htjeli prodati ni za kakve novce. A, mogli su zaraditi pet puta više i od raznih gibonnija, graše i huljića, koji na repertoaru nemaju gotovo ni jednu poznatu domoljubnu pjesmu.
No, činjenica je da „tamo daleko“ odlaze oni hrvatski zabavnjaci i narodnjaci koji nisu sudjelovali u stvaranju hrvatske države, koji su poput Gibonnija i Huljića (a o ostalima da i ne govorimo) trebali i morali sudjelovati u obrani Hrvatske.
Oni hrvatski glazbenici koji su 1991. ostali i odlazili na ratišta, kako bi dali veliku podršku hrvatskim braniteljima, danas su nažalost manje-više „druga liga“, za razliku od ovih hrvatskih „dezertera“ koji pune dvorane od Beograda do Kragujevca i Niša.
Dakle, dok su hrvatski branitelji krvarili, pojedinci su se „pritajili“ i čekali svoju šansu da opet odu „tamo daleko“ i da ih poput Tereze pitaju – „Prijatelji stari, gdje ste?“
Svi oni hrvatski zabavljači koji imaju velikog uspjeha u Beogradu, Čačku, Podgorici ili Banjoj Luci imaju veliki uspjeh i u Zagrebu, Splitu i Rijeci, jer je većina njihove publike, kako to netko lijepo reče, ista ili slična, kao ona u Leskovcu.
Inače, kad dođe u Hrvatsku, Lepa Brena na svakom, ali baš svakom, svom koncertu bez srama (i to s velikim uspjehom!) pjeva pjesmu „Jugoslovenka“, dok je omiljeni Zdravko Čolić „zaboravio“ svoj nekadašnji najveći hit, koji ga je vinuo u najviše jugoslavenske glazbene vode „Druže Tito, mi ti se kunemo!“.
Međutim, njegova brojna publika i te kako zna tu pjesmu i to je jedan od razloga zašto ga i Hrvati toliko i dalje vole i obožavaju!
Ovaj je pjevač iz Beograda ove godine imao i veliki uspjeh i u pulskoj Areni, u koju jedan Marko Perković Thompson, hrvatski branitelj i dragovoljac, vjerojatno ne može ući ni s kupljenom ulaznicom (da se malo našalimo).
