Dr. Juraj Njavro (Cerovica, Neum, 2. srpnja 1938.-Zagreb, 15. rujna 2008.) bio je jedan od simbola ratnog Vukovara, humanitarac i stručnjak. Mnogi hrvatski branitelji, stradalnici i civili itekako se sjećaju čovjeka koji je spašavao ljudske živote, u razorenoj vukovarskoj ratnoj bolnici zajedno s dr. Vesnom Bosanac i drugima.
U vrijeme kada je u ratnom Vukovaru, 15. 9. 1991., „proslavljao“ jedan od svih rođendana, srpski i ini agresori tukli su po gradu i bolnici. Tog dana je zapisao:
„Vode se najžešće bitke u posljednja 22 dana. Najjači napad je na Sajmište i Trpinjsku cestu. Po gradu, Borovu Naselju i Bogdanovcima projektili padaju iz svih smjerova i iz svih oružja. U napad prvo kreću tenkovi: 110 tenkova koje prati 1100 ljudi. Intenzivni su i avionski napadi. Napadnuti su i Marinci, a pokušan je prodor kod MZ Alojzije Stepinac, zatim iz Bršadina, Trpinja, Negoslavaca i Lipovače. Borbe se rasplamsavaju, 23 ranjene osobe“.
Ovaj legendarni vukovarski kirurg, bio je i u srpskom zatočeništvu, što znači da Srbi nisu samo progonili hrvatske branitelje, već i hrvatsko zdravstveno osoblje, koje nije pitalo, ni u vrijeme najžešće agresije, tko je tko po nacionalnosti, već je i u to ratno vrijeme svatko bio zbrinut i u bolnici.
U vukovarskoj ratnoj bolnici ostao je do zadnjeg dana.
Međutim, još nitko nije odgovarao za razaranje ove bolnice na koju je padalo na tisuće srpskih i inih projektila. Preko toga se i dalje prelazi kao spužvom preko ploče. A postoje brojne fotografije, video zapisi, a na kraju i svjedoci koji mogu potvrditi kroz kakav je pakao prošla ova bolnica, zajedno s doktorima Njavrom, Bosanac i ostalim njihovim suradnicima, medicinskim sestrama, tehničarima, vozačima…
Dr. Njavro obavljao je i dužnost ministra zdravstva (1993.), potom ministra za humanitarna pitanja (1994.), a od 1996. do 2.000 godine obnašao je dužnost ministra hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata.
No, da je njegov ratni i životni put uistinu bio bez ijedne mrlje, potvrdio nam je i prof. dr. sc. Andrija Hebrang, s kojim je bio prijatelj i suradnik sve do njegove smrti.
Sjećamo ga se i kao saborskog zastupnika HDZ-a, ali i kao predsjednika Udruge hrvatskih liječnika dragovoljaca 1990-1991. Gdje god je bio, rekao je dr. Andrija Hebrang, uvijek mu je na prvom mjestu bila Hrvatska, odnosno tzv. mali ljudi za koje se borio svim srcem.
Autor je i knjige „Glava dolje, ruke na leđa“, gdje je uz ostalo zabilježeno i njegovo potresno svjedočanstvo:
„Pa zar je moguće da su ti moji dojučerašnji susjedi s kojima sam zajedno pio, kojima sam pomagao orati njive, a i oni meni, uostalom, kojima sam posuđivao traktor, koje sam bolesne odvozio u bolnicu, kojima sam posuđivao i novac, kojima sam uvijek bio pri ruci, a dosad i oni meni, da su takvi ljudi? Ni u snu se tome nisam mogao nadati. Što se to u njima dogodilo, možete li mi Vi objasniti? Kakav je to nagon koji je do sada čučao skriven u njima? Kako to da se baš sada najedanput tako užasno pokazao? Pa, jesu li to ljudi? Kako mogu činiti takvo zlo?“ pitao se.
Još na komemoraciji, koja je održana u prostorijama Ministarstva hrvatskih branitelja, na kojoj sam i ja govorio, predložio sam da se vukovarska bolnica nazove njegovim imenom. Bilo mi je iznimno drago kad me prošle godine nazvao njegov sin Dario i potvrdio da sam bio prvi koji je nešto takvoga predložio i da će vukovarska Nacionalna memorijalna bolnica odsad nositi njegovo ime!
Ipak, unatoč svega, žalosno je i jadno što se ime ove ratne vukovarske legende relativno malo spominje, kao i njegova velika djela.. Djeca ne uče o njemu u školama, a trebala bi. A, ako je tko zaslužio da ga pamtimo, zaslužio je to ovaj ratni liječnik, po čijem bi se imenu trebale nazvati i neke zdravstvene ustanove i u Zagrebu, gdje je ostavio i srce i – dušu, tim više što je bio uzor i mnogim zdravstvenim djelatnicima.
Zašto, uostalom, njegovo ime ne bi nosilo i Ministarstvo hrvatskih branitelja?
O njemu je i Hrvatska radiotelevizija (HRT), za njegova života, snimila i dokumentarni film, ali zasad se malo kada prikazao. Nažalost.
