Čitam jutros Reddit i dođem do jednog zanimljivog pitanja – jedan mladi muškarac pita kako da pomogne majci jer je nakon razvoda doslovno potonula u samoću i ne zna se izvući.
Davno, još dok je Majka Terezija bila živa, čula sam njezinu izjavu kako će najveća pošast 21. stoljeća biti samoća. Čitam jutros Reddit i dođem do jednog zanimljivog pitanja – jedan mladi muškarac pita kako da pomogne majci jer je nakon razvoda doslovno potonula u samoću i ne zna se izvući. Iznenadio me mladi muškarac koji brine o svojoj 53-godišnjoj i javno pokazuje tu brigu i ljubav, što je danas dosta rijetko.
Podsjetilo me to i na sve one koji blagdane provode sami jer ili nemaju nikoga ili njihova djeca ne brinu o njima. Nažalost, danas je takvih sve više. Razlozi su razni, od nedostatka vremena do emocionalne praznine i srca koji ne zna voljeti i brinuti za roditelje, pa do sebičnosti u koju se utapa sve više ljudi.
Život je kao rijeka, rekli su mi davno, pokušavajući me poučiti da će mi život nailaziti i na brzake, ali i teći mirnim tokom. Način kako živimo i donosimo odluke odlučuje o tome kako ćemo prijeći brzake. No, ponekad je život jednostavno zapisan i možemo ga samo živjeti, prepustiti se brzacima ili se utopiti u njima.
Sanja (nazovimo je tako) je živjela upravo tako. Odluke je donosila kako su problemi dolazili, a nekako kao da su se lijepili za nju. Udaja, djeca, razvod, pa opet udaja i djeca, pa opet razvod. Ostala je sama i brinula se o djeci. Nije da nije imala priliku ponovno se udati, ali ovaj puta dala je prednost odgoju djece i zaokupila se poslom.
Život je prolazio, a ona je pokušavala svojoj djeci pružiti sve – ljubav oba roditelja, zamijeniti im očeve, okupiti ih i odgojiti. Nije bilo lako i često je poželjela da s posla dođe kući i doživi tišinu u kojoj je nitko ništa ne pita, nitko ništa ne traži, nitko se ne prepire.
A, onda je prvi sin doživio ljubav. Nije to bilo po njenom ukusu i to je jasno rekla. Izrekla je na glas sve ono što ju je smetalo u odnosu buduće snahe prema njoj i – pogriješila. Zauvijek izgubila sina. Nije prošlo dugo, oženio se i drugi sin. Odnos je bio solidan. Zajednički nedjeljni i blagdanski ručkovi, čuvanje unučadi i potpuno drugačije Sanjino ponašanje – ovaj puta nije komentirala baš ništa. No, sinov brak je pukao, a njoj je zamjerao sve više toga. Smetalo ga je što Sanja, iako još aktivno radi, ne čuva dovoljno djecu, ne riješava njegove probleme… Kažnjavao ju je tako što bi joj zabranio da viđa unuke.
Sanja je patila, plakala i polako tonula. Tješila se što najmlađi još živi s njom. Strah od samoće polako se javljao, a onda kada se i najmlađi odselio doživjela je prvi panični napadaj. Život je Sanji izgubio smisao. Trudila se raditi, ali sve ostalo vrijeme provodila je u samoći i strahu od samoće. Samoća je uništila Sanjino zdravlje. Predala se jer nije znala krenuti dalje.
Sindrom napuštenog gnijezda
Priča žena od 50+ slična je. Djeca odrastaju i napuštaju dom, a majke proživljavaju sindrom napuštenog gnijezda. Život im izgubi smisao jer su svoj identitet izgradile na ulozi majke. Naravno, žena koja je udata puno lakše podnosi ovo vrijeme, dok samohrane majke prolaze puno teže.
Naime, one ostaju potpuno same ukoliko si nisu ispunile život prijateljicama i prijateljima, živjele bogat društveni život i možda pronašle partnera. Žene su različite, a u životu najbolje prođu one stabilne, manje emotivne, pune samopouzdanja, vesele i radosne, sposobne uhvatiti se u koštac sa životom.
Takve žene poštuju i njihova djeca i rado ih posjećuju i zovu. Takve majke ispune svoj život, nemaju očekivanja od djece, a pogotovu se ne bore sa strahovima. Nasuprot njima veliki broj samohranih majki čekaju da im djeca odrastu i pomognu im, vode brigu o njima. Možda čak negdje u sebi žele konačno pokazati slabost koju su skrivale boreći se da same odgoje svoju djecu. No, sad već odrasla djeca žele živjeti svoje živote i ne žele majke koje će ih sputavati jer su bolesne, slabe, utonule u samoću i depresiju.
Boreći se protiv takvih majki, često postaju grubi, pa čak i agresivni. No, umjesto da stanu i zapitaju se što mogu učiniti da promijenim svoj život, takve žene padaju još dublje.
Izaći iz tog kruga teško je, pa stoga treba potražiti pomoć psihologa. A, onda krenuti u život. Nikada ne treba zaboraviti da svi vole radosne i vesele ljude, dok suze ne vole brisati ni sebi.
I za kraj, sjetit ću se jedne mlade, predivne žene s kojom sam se našla na kontrolnom pregledu poslije operacije. Svi su imali pratnju, jedino smo nas dvije bile same. Par ljudi ju je pitalo zašto je došla sama, a ona je uz osmijeh odgovorila da su joj roditelji umrli, a brata i sestru nema. Nije to smatrala problemom, nije kukala i tražila utjehu, sa svojom bolešću nosila se hrabro sama uz Božju pomoć.
Biti sam ne mora značiti i biti usamljen. Sve ovisi o nama samima. Kada se osjećaš usamljeno izađi među ljude, prošetaj, nabavi psa i brinući o njemu pronaći ćeš ljude koji, također, imaju kućne ljubimce. Nikada ne kupuj hranu za više dana, već svaki dan prošetaj do dućana. Upiši se na jogu, u planinarsko društvo, na ples … Javi se prijateljima s kojima se dugo nisi čula i pozovi ih na kavu. Upiši se u pjevački zbor u svojoj crkvi ili molitvenu zajednicu. Toliko je načina da pronađeš prijatelje.
A, najbolji prijatelj ti je uvijek Isus. Pouzdaj se iskreno i On će se pobrinuti za sve tvoje situacije, pa i samoću.