Puno je toga što bi Sandra ispričala svom ocu da je odrastala uz njega. Nažalost, njegov trag se gubi na današnji dan prije 32 godine. Krivci se znaju, ali šute. Boris Rapčak tako će i ove godine ostati bez upaljene svijeće na svom zadnjem počivalištu.
Sandra Rapčak Škomrlj bila je premala u vrijeme Domovinskog rata kada je njen otac Boris došao na popis nestalih, no ljubav prema njemu vodi je u potrazi svih ovih tužnih 32 godine. Danas, na godišnjicu kada ju je zadnji puta usnulu poljubio i otišao ne sluteći da se više neće vratiti, Sandra je svom ocu napisala dirljiv post. U njemu je izlila sve svoje osjećaje.
Sandrin post na Facebooku prenosimo u cijelosti.
“Otišao si prerano, i tu prazninu će biti teško popuniti, kao što je sve crne rupe naše sadašnjosti, koje su postale tako velike, nemoguće ispuniti.
Otišao si..u jesenje svitanje, dok se dan još budio. Pozdravio si se sa majkom koja te ispratila na čupriji. Možda si tog jutra i mene poljubio dok sam još spavala ne sluteći da je to zadnji poljubac kojeg si mi dao. Otišao si..i tu prazninu nitko ispuniti ne može. Bol je to koja te nekad rastura iznutra, a nekad gura dalje i tjera da budem prkosna. Tata moj, anđele moj…nedostaješ toliko da to ne mogu riječima niti opisati. Često se pitam zašto je tako moralo biti? Kažu da svatko od nas nosi svoj križ, onoliko težak koliko može podnijeti. Klecaju li i drugima ponekad koljena pod njihovim križem?
U ove 32 godine od tvog odlaska shvatila sam jedno – na mnoga moja pitanja nikada neću dobiti odgovor. No, ponekad kad ostanem sama, posebice kad dođem na moju ravnicu i na rodnu grudu, uhvati me strah – što ako isto tako nikada ne saznam gdje su tvoji posmrtni ostatci?
Znaš teško je… nitko nije ni rekao da će biti lagano. Samo mi u ovom dijelu života nedostaješ najviše. Da popričamo, da me savjetuješ, ohrabriš.. da ti kažem koliko se trnja u mojim stopalima nakupilo svih ovih godina. Koliko su ovaj svijet i ljudi otišli u krivom smjeru. Mislim da to nije ono za što ste se borili.. nije ono za što ste dali svoje živote.. Dobili smo slobodu krvlju plaćenu ali danas tu slobodu uživaju i oni koji su tebe tata i ostale tvoje suborce ubijali, mučili, silovali.. Tata, znaš..našom domovinom ti zlotvori i dalje slobodno šeću. Štoviše, oni danas često imaju veća prava nego mi, vaše obitelji. E moj tata, niste ginuli vi za ovo. Da se vaša djeca po svijetu rasele..da zločinci slobodno šetaju, a Vas nema.. ti znaš da nisam nikada odustajala, i neću. Iako imam svoj život, imam i obavezu, imam križ kojeg nosim. Molila sam, tražila, zahtjevala. Često slušala da moram biti blaža. I to od naših ljudi tata..
I tako iz dana u dan pokušavaš nešto promjeniti.. kažu – budi promjena koju želiš vidjeti u društvu. A ja kao da sam pred zid stala i tako ponekad “pričam sama sa sobom”.. Pitam se tako nekada – jesu li sve ove borbe uzaludne? I koliko je snage još u meni?
Znam tata da si ti ovih 32 godine moj vjetar u leđa.. od tebe sam naslijedila puno toga. Znaš i sam da ne odustajem tako lako. Nisi ni ti. No svaka borba ima svoj kraj, zar ne?
I tako..dok mi se na današnji dan glavom vrti bezbroj misli i emocija, kada bi u isto vrijeme vrištala, plakala, psovala, molila i tko zna još šta.. sve se svodi na nedostajanje. Jučer, danas, sutra.. tako je svih ovih 32 godine od kako te nema, tako će biti do kraja mojeg života.. no usprokos nedostajanju koje me danas posebno razara iznutra, dignem pogled prema nebu i uputim ti osmjeh. Jer kroz mene živiš ti, živi tvoj duh. I znaj da nećeš biti zaboravljen dokle god koračam ovim svijetom..
Anđele moj, počivaj u miru Božjem..
Boris Rapčak
30.09.1991. – 30.09.2023. 
