Unatoč tome što je načelnik istarskog Tinjana Goran Hrvatin na sve moguće načine pokušao opstruirati obilježavanje 50-te obljetnice smrti hrvatskog političkog emigranta i domoljuba Viktora Kancijanića, ista je održana.
Poziv na svetu misu zadušnicu za člana Bugojanske skupine načelnik općine Tinjana nazvao je “protuustavnim”, a donedavnom potpredsjedniku Općinskog vijeća i organizatoru komemoracije, Borisu Mofardinu, uputio je službeni dopis i zaprijetio novčanom kaznom!
“Obavještavamo Vas da ste dužni u roku odmah maknuti sa svih oglasnih ploča na području Općine Tinjan postavljene obavijesti za 50. obljetnicu smrti Viktora Kancijanića,” stoji u službenom dopisu upućenom organizatoru Goran Hrvatinu, odnosno pazinskom ogranku Matice hrvatske koji je potpisao načelnik Hrvatin.
Sadržaj plakata Matice hrvatske kojim se vjernike poziva na svetu misu, načelnik Goran Hrvatin nazvao je “neprihvatljivim i protivnim Ustavu RH te Statutu Općine Tinjan”, a zabranio je i komemoraciju, zapravo, okupljanje nakon mise u lokalnom društvenom domu, uz obrazloženje da se tamo ne mogu promicati “neprihvatljivi ciljevi”…
Sveta misa zadušnica za Viktora Kancijanića na kraju je ipak održana u župnoj Crkvi sv. Šimuna u Tinjanu, ali komemoracije u Društvenom domu Kringa – nije bilo. Umjesto toga, članovi Matice Hrvatske i štovatelji uspomene na Viktora Kancijanića okupili su se privatno, što bi se dalo usporediti s olovnim vremenima, za koja smo mislili da su daleko iza nas… Zanimljiva je i šutnja lokalnih političara, posebice onih iz redova HDZ-a.
Tko je bio Viktor Kancijanić
Viktor Kancijanić (Kocijančič) bio je hrvatski politički emigrant, revolucionar, brat dugogodišnjeg generalnog vikara Pulsko-porečke biskupije Marija Kancijanića.
Rodio se u Tinjanu 1945. godine. Sjemenište je pohađao u Pazinu, a kad ga je završio, upisao je Bogosloviju u Rijeci. S vremenom je uvidio kako se neće moći u potpunosti posvetiti svećeništvu pa je dogovorivši se s crkvenim starješinama napustio je studij teologije u Rijeci i 1969. otišao u Salzburg studirati filozofiju.
Sredinom proljećarske 1971. saznao je da postoji organizacija Hrvatsko revolucionarno bratstvo kojim se oduševio. Pristupio mu je pod pseudonimom Veli Jože. Kao i drugi feniksovci imao je solidne uvjete egzistencije te perspektivu života u miru ostvariti i blagostanju zapadnoga demokratskog svijeta, no nije se mirio s time, jer mu to nije bila glavna želja, nego je kao svi feniksovci živio za ideju hrvatske nacionalne slobode i državne neovisnosti.
Stoga je ne dvojeći pristao sudjelovati u pripremama akcije Fenix 72. U sklopu toga u prvoj polovici 1972. godine nekoliko je puta putovao u Italiju i ondašnju SFRJ. Tako je bio dijelom Bugojanske skupine koja je ušla u ondašnju SFRJ. Skupina se dvaput sukobila s JNA i milicijom. Nakon drugog okršaja koji je bio 27. srpnja 1972. godine, a zbio se u šumi Bukovcu iznad Ramskog jezera, Kancijanić je izgubio kontakt s ostatkom skupine. U luku je zaobišao Ramsko jezero preko sela Varvara te se oko 21 sat 1.srpnja 1972. plivajući vratio u zaselak Donje Selo u Rumbocima podno planine Ruduše. Pretkraj mise 2. srpnja 1972. ubili su ga milicajci i udbaši u blizini crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije na Šćitu.
U Kancijanićevom rodnom Tinjanu 15. je prosinca 2012. održana komemoracija u sklopu četrdesete obljetnice Akcije Feniks 72. koju su organizirali ogranci Družbe “Braća Hrvatskoga Zmaja”, Zmajski stol Istarski i Zmajski stol Riječko-bakarski. Tom je prigodom izrađena spomen-ploča Viktoru Kancijaniću koja je u dogovoru s njegovom obitelji i mjesnim župnikom Ivanom Macinićem trebala biti postavljena na mjesnom groblju.
Za to se zatražilo dopuštenje tinjanskih općinskih vlasti, no protiv toga su se pobunili predstavnici županijskih ogranka Socijalističke radničke partije, udruge Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH u Puli i još neki mjesni tinjanski vijećnici IDS-a i SDP-aoptužujući feniksovce da su “zadojeni ustaškom ideologijom”.