Obilježavanje 77. obljetnice križnog puta i blajburške tragedije započelo je jučer u misom u Bleiburgu, a umjesto na Lojbaškom Polju program će se održati u Hrvatskoj.
Komemorativni skup započeo je jutros u 8:30 sati na Mirogoju, a saborsko izaslanstvo predvodi Gordan Jandroković. Program obilježavanja ove velike tragedije hrvatskog naroda nastavlja se u svetom misom u 12:15 sati u Crkvi hrvatskih mučenika u Udbini, koju će predvoditi pomoćni biskup đakovačko-osječki Ivan Ćurić.
Do prije dvije godine obljetnica blajburške tragedije održavala se u Austriji na Lojbaškom polju, gdje se ova velika tragedija i dogodila. No, 2019. godine Austrijancima su zasmetali “ustaški simboli” te su ih zabranili, već iduće godine austrijske parlamentarne stranke zatražile su stručno mišljenje o ustavnosti skupa na Lojbaškom polju.
Posljednji skup koji se održao na Lojbaškom polju bio je upravo te 2019. godine, a protekao je mirno uz par uhićenja zbog isticanja ustaških simbola. Treba li “zahvaliti” onima koji se nisu mogli ustegnuti od isticanja nečega čime se Hrvatska ne treba ponositi, ostaje za razmisliti, no žrtve komunističkog režima zaslužile su dostojanstveno prisjećanje i obilježavanje njihove patnje i života koji su nakon križnog puta završiti upravo na tom polju.
Činjenica je da su nakon pandemije, zbog koje se skup nije mogao održavati, austrijske vlasti rekle dosta, a potom su upravo par dana prije obljetnice lokalne vlasti zatražile uklanjanje grba s prvim bijelim poljem sa spomen kamena PBV-a i usklađivanje teksta na hrvatskom jeziku s onim na njemačkom.
Rezultat je to zaključka Povjerenstva da se taj simbol ni po čemu ne razlikuje od simbola koje je koristila ustaška NDH te u tom slučaju nikakva distinkcija po austrijskom zakonu nije moguća.
Hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova uputilo je Austriji prosvjednu notu u kojoj su naveli da se spomen kamen nalazi na privatnom posjedu austrijske udruge PBV te da su razlozi Općinske uprave Voklermarkta “neprihvatljivi za Hrvatsku kako s povijesnog, tako i s društvenog i političkog gledišta”.
Inače, prva organizirana komemoracija u Bleiburgu održana je na Dan svih svetih 1952. godine. Nakon 1990. godine službena izaslanstva i političari otvoreno počeli su komemorirati blajburšku tragediju sredinom svibnja. Hrvatski sabor je preuzeo organizaciju komemoracije 1995. godine, koju je SDP-ova vlast otkazala 2012., a HDZ-ova obnovila 2016. godine, navodi Večernji list.
Križni put i blajburška tragedija
Bleiburška tragedija i Križni put su najčešći nazivi koji se koriste kako bi opisali događanja koja su uslijedila nakon neuspješnog pokušaja predaje pripadnika poraženih vojski Savezničkim Britanskim postrojbama u blizini koruškog gradića Bleiburga u današnjoj Austriji, neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata nakon završetka Drugog svjetskog rata.
Pripadnici poraženih vojski su nakon neuspješnih pregovora s britanskim i partizanskim zapovjednicima bezuvjetno položili oružje na Bleiburškom polju 15. svibnja 1945. nakon čega su od Britanaca, zajedno s većim brojem civila koji su im bili u pratnji, izručeni jedinicama NOVJ, tada već združenim u JNA.
Nakon predaje uslijedio je prisilni povratak zarobljenika u Jugoslaviju tijekom kojeg je dio zarobljenika ubijen na području današnje Slovenije u masovnim pogubljenjima koja su proveli partizani, dio je ubijen ili je umro od iznemoglosti tijekom dugih marševa smrti, a dio je umro kasnije u radnim logorima od raznih bolesti i loših uvjeta života. Takvo postupanje partizana prema ratnim zarobljenicima predstavlja najveći ratni zločin u razdoblju neposredno nakon rata, a često se opravdava osvetničkim, ali i političkim motivima koje su partizani pod zapovjedništvom KPJ imali.
Točan broj ubijenih u događanjima prije i nakon predaje na Bleiburškom polju ni do danas nije precizno utvrđen. U komunističkoj Jugoslaviji nakon rata, pa sve do raspada Jugoslavije, javno se nije govorilo o nikakvim masovnim ubojstvima i drugim zločinima koje su u Drugom svjetskom ratu počinile snage pod kontrolom komunista. Takve teme su bile tabu, a o njima se nije pisalo niti ih se istraživalo sve do trenutka raspada Jugoslavije.(izvor:Wikimedia)