Ovo je priča o dva polariteta – u kojem je jedan ipak izvukao deblji kraj.
Anja Rašković Šimpraga bila je u koloni 95. Kaže, bio je august, sparina, zvuk traktora i nebo koje je promijenilo boju. Ja sam jednu kolonu ispraćala u studenom 91. iz Škabrnje. Bio je studeni, studen, zvuk tenkova i granata, miris krvi i nebo prekriveno prašinom, avionima i niškim specijalcima-padobrancima. Stotine mojih susjeda, prijatelja i rođaka napuštali su tada svoj dom jer su Anjini sunarodnjaci sijali smrt na njihovom pragu u njihovoj Škabrnji. Anja je tada imala 3 godine i nije ništa kriva. Ni za svoju ni za moju kolonu. Ali Anjin otac, djed, stric, ujak, susjed ili prijatelj nisu razmišljali o tome da se suprostave zlim četničkim hordama, da stanu u obranu svoje Domovine Hrvatske kao što je to učinio Predrag Mišić i još 10.000 hrvatskih branitelja srpske nacionalnosti. U koloni koja je te noći u studenom napuštala Škabrnju uzalud sam tražila moju babu Mariju. Dva tjedna kasnije babu Mariju sam pronašla sklupčanu u crnoj vreći na stolu zadarske patologije, zvijerski unakaženu do neprepoznatljivosti. I svaki mještanin moje Škabrnje mogao bi vam ispričati svoju priču o ovoj koloni, kao i svaki Vukovarac, kao svaki od onih pola milijuna Hrvata i drugih građana Hrvatske koje su “junaci iz Anjine priče” mislili zauvijek protjerati. A tih pola milijuna možemo nazvati sretnicima jer njih 15.000 nije bilo te “sreće”. Mučeni, pobijeni, zaklani nisu doživjeli biti u koloni koja napušta dom, ali živi. Za njih su odredili neke druge kolone koje se nikad neće vratiti. Danas tražimo kosti gotovo 1.000 hrvatskih mučenika, oplakujemo 15.000 nevinih života trudeći se da svaku tu smrt otrgnemo zaboravu. Anja, imala sam tada 21 godinu. U mom ruksaku nisu bile knjige (iako su trebale biti), bili su metci i bombe i dvije-tri maskirne majice, još poneka sitnica, krunica i slika Majke Božje). I tako danima… Anja. Ti si danas zastupnica u Hrvatskom Saboru i nisam sigurna voliš li svoju Domovinu. Nekako mi se čini da tu riječ nikada nisi izgovorila, da ti je mrsko i pomisliti na riječ DOMOVINA. Ja sam danas majka četvero djece, zaposlena, s plaćom više nego tri puta manjom od tvoje. Ali to nije ni važno, nije u šoldima sve. Ima nešto i u srcu, u ponosu i visoko dignutoj ili spuštenoj glavi ili skrivanju pogleda od susjeda kojem si jučer lomio kosti. Pitaj svoje Anja, znaju oni. Sutra je prvi dan kolovoza, čuješ li Anja, kolovoza. 187 – toliko je hrvatskih sinova poginulo u Oluji, najvećoj hrvatskoj pobjedi i ponosu Hrvatske vojske, Hrvatske policije i hrvatskog naroda. Vjeruj mi Anja, svaki moj Škabrnjanac ima dvije priče s kojom se tvoja nikako ne može mjeriti, ni po ljudskosti, ni po patnji, ni po ljubavi. Jedna priča je iz studenog 91. i o njoj pričamo sa tugom i mukom, većina tu priču i ne priča, ali ne zato što ju je zaboravila, baš naprotiv. Nikad je ne će zaboraviti. Druga je kolovoška, ona koja je započela 04. 08. a koja traje i danas. Tada smo u samo 3 dana pregazili hordu zla koja je kriva i za tvoju i za moju kolonu. I danas vodimo bitku protiv iste te horde zla, doduše, danas nije prljava i bradata, ne nosi maskirnu odoru i kapu s petokrakom ili četničkom kokardom. Danas je u elegantnom odijelu, po protokolu Hrvatskog sabora ili Vlade, ali vjeruj mi mogu je namirisati na kilometre, jer SMRDI! Zato Anja, UMUKNI!!!
(Prenijeto s Facebook profila Ivica Ursić)
