Novinar Indexa Vladimir Matijanić, jučer je pokopan, a njegova smrt već pretvorena u politički problem.
Nitko ne zaslužuje umrijeti zbog nečije pogreške. Nitko nije zaslužio umrijeti ako mu nije dogorjela svijeća. Je li Matijanićeva smrt pogreška u zdravstvenom sustavu istražuje se na svim razinama, a umjesto da je ostala na nivou zdravstvenog problema pretvorila se u veliki politički problem.
Umro je novinar, a novinari imaju medije. Ovaj puta umro je novinar čiji stavovi su bili lijevi, a na KBC Split obrušili su se svi lijevi mediji izvlačeći sve afere i sve pogreške. Ništa neočekivano i ništa čudno.
“Zbogom druže”
Ono čudno bili su govori koje smo imali priliku čuti u direktnom prijenosu komemoracije na N1 televiziji. Vlado je bio odličan novinar, perfekcionist i nadasve strpljiv, dobar istraživač, pristojan kolega. Bilo bi to lijepo čuti svakom novinaru kada bi nakon svoje smrti slušao kolege i prijatelje kako ga se prisjećaju. No, kako je rekao jedan od njegovih kolega, život nakon smrti u koji mi kršćani vjerujemo, ne postoji.
“Želim poručiti opet da mi novinari, njegovi prijatelji, nećemo prestati postavljati pitanja Berošu i vladi dok netko ne plati što se ovo dogodilo,” rekao je Hrvoje Zovko i uz pozdrav “zbogom, druže moj” oprostio se od Matijanića.
Da se cijela stvar otela kontroli i pretvorila u politiku pokazao je i govor Viktora Ivančića koji je rekao kako je Matijanić imao kroničnu alergiju na nacionalizam i dodao “nije bio podložan apstraktnim autoritetima poput države i nacije, nisu ga impresionirale zastave, budnice i čitav kič. Ostavio je iza sebe lijepi krš načinjen od srušenih spomenika, zdrobljenih svetinja i pokopanih mitova. Vlado nije bio podložan apstraktnim autoritetima poput države i nacije… prezirao je mentalitet čopora.”
Spominjala se tu i vojno redarstvena akcija Oluja, proslava države, a Dežulović ni ovaj puta nije iznevjerio sebe rekavši: “Jebeš Hrvatsku“.
Matijanićeva smrt pretvorila se, umjesto pitanja zašto je hrvatsko zdravstvo u katastrofalnom stanju i kako kao novinari možemo utjecati na to da kvalitetna zdravstvena skrb bude dostupna svima bez veza i vezica i kuverti, što bi Matijanić zasigurno želio, u trenutak pljuvanja po državi i izražavanja žaljenja za nekim prošlim vremenima, za državom koja se raspala i koju ne želi više nitko osim šačice onih koji u Hrvatskoj ne mogu pronaći svoj identitet.
Plenkoviću, dobrano si zasrao
Najgore od svega u cijeloj ovoj priči je što nitko od nas ne može opovrgnuti tvrdnje Jugonostalgičara i ljevičara kako život u Hrvatskoj nije dobar, jer u državi vlada nezapaćena korupcija. A, upravo novinari poput Vlade Matijanića otkrivali su lažne doktorate i korupciju koju nitko nije mogao opovrgnuti, a da se pri tom čak i nije morao silno truditi jer živimo u vremenu kada se koruptivni političari čak i ne trude prikriti da žele osigurati i sebe i generacije poslije dok su na vlasti.
No, korupcija je samo jedan od problema. Je li ministar Vili Beroš jedan od ministara sklon korupciji, ne možemo tvrditi, no da je potpuno nesposoban kao ministar pjevaju i ptičice s grane. Zna to jasno i premijer Andrej Plenković, koji nije ni bio baš nešto sklon da dobri naš Vili bude ministar, ali izbora nije imao. Već nekoliko puta Beroš je i njega osramotio, pa s njim najčešće komunicira preko Frke Petešića koji ministru izda nalog što treba napraviti i oslobodi šefa od nepoželjne komunikacije, kaže mi visoki izvor iz vladajuće stranke, koji je radije želio ostati anoniman.
Tko je izlobirao Beroševo postavljanje za ministra, ostalo mi je tajna, no ne bih se čudila da se dogodilo ono što se sve češće događa Plenkoviću – da ga odbijaju svi koji nešto vrijede i imaju dovoljno “soli u glavi”.
No, Plenkoviću zapravo i ne trebaju posebno pametni, već poslušni, a Beroš i tu voli pričuvati svoju stražnjicu. Sve u svemu nije čudno što se Beroš rado prihvatio ministarske fotelje jer, osim što ga je spasila mobinga njegovog dotadašnjeg šefa, postao je svom šefu šef. Nije čudno ni što je Beroš nakon svega najsličniji napuhanom žapcu, ostavljajući uvijek nekako pitanje je li s Hvara ili iz Zagreba ili iz neke druge države. Beroš se, naime, uvijek trudi ostati važan, pa pritom koristi naglasak koji najvjerojatnije ni on ne razumije ako naknadno pregledava svoje medijske istupe.
Sve to ipak nije Berošev grijeh, koji je odličan neurokirurg i dubinski nesposoban ministar bez imalo znanja o upravljanju sistemom. Berošev grijeh je laž koju je izgovorio skidajući krivnju za nedostatak lijekova za Covid sa sebe i prebacujući je na splitski KBC. Ministar je nakon Matijanićeve smrti na brzinu izbacio količinu remdesivira, lijeka za Covid, u medije i ustvrdio kako lijeka za sve bolnice i bolesnike u Hrvatskoj ima dovoljno. Pitanje je onda zašto ga splitski KBC nema i zašto im nije udovoljeno narudžbi lijeka još prije nego ga je novinar Matijanić trebao.
A, remdesivira u KBC-u Split nije bilo i nema ga, isto kao što nema paxlovita, koji ministar Beroš uopće nije naručio. Svi drugi jesu, ali naš ministar nije. I zbog svega skupa već prvi dan nakon što je Matijanić umro trebao je dati ostavku. No, Beroš bi se tada trebao vratiti u Vinogradsku bolnicu, a zacijelo umire od straha hoće li ponovno prolaziti mobing.
Ministra zdravstva bi se još moglo i shvatiti, no premijera je sve teže razumjeti kako ne vidi gdje vodi cijela ova priča. A, vodi u propast. Naime, na mjestima koja su važna premijer Plenković postavlja ljude za koje se vrlo brzo ustanovi kako imaju repove ili ih brzo nakon postavljanja stvore.
Jedan od takvih na kojem je Plenković inzistirao, kaže visoki izvor iz HDZ-a, je nekadašnji predsjednik Uprave JANAF-a, i to točno 3 mjeseca prije nego što je završio na putu za Remetinec. Premijer Plenković se pravio kako nema pojma o ničemu, što je čudno za predsjednika Milanovića, da upućen u cijelu priču ne koristi ovu municiju u prepucavanjima.
U JANAF-u je završio još jedan Plenkovićev čovjek i to kao član Uprave, Vladislav Veselica. O njemu je priča drugačija od Kovačevićeve, barem za sada, no djelatnici JANAF-a s njim imaju drugi problem. Problematična prijateljska postavljanja nekompetentnih ljudi pokazala su se i u HEP-u, Podravci, pa i Ini. O postavljanju ministara priča je postala čak i zamorna, osim što je sve više i više štetna za Hrvatsku.
Danas Hrvatska ima sve veće probleme od kojih je jedan unutarnji politički problem borbe za vlast Jugonostalgičara. Njihov način kampanje ovaj puta nije ideološki već gospodarski. Ukazivanje na korupciju i gospodarstva u rasulu Sandre Benčić koja vraća Trg maršala Tita ili Katarine Peović kojoj je zaštitni znak zvijezda petokraka, nažalost dovodi nas do toga da njihove tvrdnje možemo samo potvrditi.
Premijeru, stvarno ste totalno zasrali, ali nemojte zaboraviti, postavljanje vrhunskih stručnjaka na mjesta ministara i u hrvatskim tvrtkama garancija je razvijenog gospodarstva koje poništava sve argumente i razloge postojanja Jugonostalgičara.
Smrt novinara Matijanića prilika je za smjenu nesposobnog ministra zdravstva i postavljanje stručnjaka koji će uz znanje i kompetentnost imati i otvorene ruke.