Prihvatimo i cijenimo sebe, kakvi god da jesmo, i one pored sebe i uporno pronalazimo i gledajmo vrijednosti koje proizlaze iz nedostataka, i naših i tuđih.
Neki je seljak svakodnevno išao po vodu do izvora koji je bio prilično udaljen od njegove farme. Vodu je nosio u dva velika vrča od kojih je jedan bio napuknut tako da je do kuće seljak u njemu uspio donijeti tek pola one količine vode koju je natočio na izvoru. Voda iz napuklog vrča curila je cijelim putem, ali seljak drugog vrča nije imao. Napukli se vrč zbog toga sramio i bio je nesretan što ne služi svom gospodaru dobro kao onaj drugi, čitavi vrč. No, seljaka nije nimalo uzbuđivalo što iz napuklog vrča curi voda, nije se ljutio što mu je jedan vrč oštećen i što zato ne donosi više vode.
Dapače, bio je zadovoljan jer je primjećivao da samo s one strane puta s koje nosi vrč iz kojeg curi voda, trava buja i cvijeće uvijek raskošno cvate. Brao je to cvijeće i poklanjao ga svojoj ženi koja je to neobično cijenila i cvijećem ukrašavala njihov dom. Seljak, znajući koliko dobra dolazi od tog napuklog vrča koji zapravo putem zalijeva cvijeće, uporno je podržavao svoj oštećeni vrč, nije ga htio odbaciti nego se brinuo da ga uvijek nosi s iste strane kako bi on obavljao svoju „zadaću“. Taj napukli vrč bio mu je poseban.
Ne uspoređujmo se s drugima
Svaki je čovjek u nečemu poput ovog napuklog vrča. No, te naše pukotine, odnosno mane ili nedostaci, čine naše živote, i živote onih pored nas, izazovnijima, zanimljivijima i bogatijima.
Hagioterapija nas, uostalom, potiče da gledamo iznad svojih nedostataka, da ih pretvorimo u nešto korisno i vrijedno i da u svakom čovjeku pronađemo ono dobro umjesto da zbrajamo tuđe mane i odbacujemo druge zbog nekih njihovih nedostataka. Uzalud nam se uspoređivati s drugima jer time ćemo propustiti shvatiti vlastitu posebnost.