Uvođenjem glasnosti i perestrojke, niza reformi, Gorbačov je pokušao oživjeti stagnirajuću ekonomiju i odbaciti totalitarnije aspekte sovjetskog života dopuštajući barem malo slobode izražavanja, ali – to je pokrenulo niz događaja.
Mihail Gorbačov bio je seoski dječak rusko-ukrajinskog podrijetla koji je promijenio tijek povijesti 20. stoljeća.
Čovjek čija su duboka uvjerenja o opasnostima nuklearnog rata redefinirala odnose Sovjetskog Saveza sa Zapadom i čiji je demokratski instinkt doveo do slobode za stotine milijuna ljudi dok se Željezna zavjesa rušila.
Došao je na vlast 1985. kada se na SSSR gledalo kao na carstvo zla, upleteno u utrku u nuklearnom naoružanju sa Sjedinjenim Državama.
Tijekom svojih šest godina na vlasti nadzirat će kraj Hladnog rata, ali i kolaps vlastite zemlje, Sovjetskog Saveza, razdrtog socioekonomskim stresom koji je pokrenula njegova reformistička politika.
Njegova smrt dolazi u trenutku kada su otvorene, demokratske vrijednosti koje je zagovarao uklonjene iz ruskog političkog života, a njegov životni rad na nuklearnom razoružanju gotovo u potpunosti poništen.
Nakon smrti Konstantina Černjenka 1985., na Gorbačova se gledalo kao na novu vrstu sovjetskog vođe. Mlad i snažan u usporedbi sa svojim ostarjelim prethodnicima, imao je lagani šarm, stupao je u kontakt s ljudima, išao kroz gomilu s osmijehom i uhom koje je slušalo i čulo, a sve to strateški je prenosila državna televizija kako bi ovog novog vođu predstavili kao dašak svježeg zraka u onome u što se pretvorila ustajala socijalistička velesila.
Gorbačov je znao da si SSSR ne može dozvoliti nastavak Hladnog rata
Gospodarstvo koje je Gorbačov naslijedio propadalo je. Znao je da si Sovjetski Savez više ne može priuštiti Hladni rat ili svoj golemi obrambeni proračun te se počeo udvarati svjetskim vođama, pokušavajući ih uvjeriti da SSSR više nije prijetnja.
U Bijeloj kući našao je predsjednika koji je bio jednako zainteresiran za smanjenje nuklearnog naoružanja.
Dvije godine nakon što je bio na čelu svoje države, Gorbačov je s Ronaldom Reaganom potpisao Sporazum o srednjim nuklearnim snagama, čime je eliminirao cijelu klasu nuklearnog oružja i obuzdao utrku u nuklearnom naoružanju.
Četiri godine kasnije uslijedio je još jedan ugovor o smanjenju strateškog naoružanja (START) koji je potpisao zajedno s Georgeom Bushom, čime su dodatno smanjeni nuklearni arsenali supersila.
Černobil oblikovao Gorbačov stav prema nuklearnom oružju
Njegovo gnušanje prema nuklearnom oružju djelomično je proizašlo iz nuklearne katastrofe u Černobilu. Gorbačovu je trebalo šesnaest dana da iznese u javnost što se dogodilo, ali to je za njega bila prekretnica, otkrivajući strašne posljedice nuklearne moći.
Bio je odlučan da nedostaci koje je otkrio Černobil, ubrzaju tempo njegovih reformi.
Bile su to perestrojka (restrukturiranje) i glasnost (otvorenost) – pokušaji da se ponovno oživi stagnirajuća sovjetska ekonomija i odbace totalitarniji aspekti sovjetskog života dopuštanjem barem neke slobode izražavanja.
Rock-bendovi koji su prije bili u undergroundu počeli su nastupati na pozornici. Viktor Tsoi “Peremen!” sažeo je raspoloženje tog vremena – “Naša srca traže promjenu”, glasio je refren i ljudi su to također osjetili.
Nobelova nagrada za mir
Godine 1989. Gorbačov je povukao posljednje sovjetske trupe iz Afganistana nakon katastrofalne 10-godišnje kampanje. Nakon pada Berlinskog zida te iste godine, odbio je intervenirati čak i nakon pada komunističkih režima u istočnoj Europi.
Sljedeće godine dobio je Nobelovu nagradu za mir. Ali, unutar Sovjetskog Saveza Gorbačovljeva popularnost je padala.
Ekonomski, perestrojka nije uspjela
Gorbačovljeva vizija bila je reformirati Sovjetski Savez, ali nacionalistički impulsi vođeni glasnošću jačali su u sovjetskim republikama, a u Moskvi je Gorbačov morao uspostaviti delikatnu ravnotežu između stare komunističke garde i radikalnih reformatora koji su smatrali da ne čini dovoljno.
U kolovozu 1991. tenkovi su ušli na Crveni trg dok su konzervativni tvrdolinijaši pokušali izvesti državni udar.
Gorbačov, koji je bio na odmoru na Krimu, stavljen je u kućni pritvor. Ljudi su prosvjedovali pod vodstvom Gorbačovljevog političkog suparnika, Borisa Jeljcina, koji je okupio masu ispred predsjedničke palače. Nenaoružani civili suočili su se s tenkovima.
Nakon tri dana puč je propao i Gorbačov se s obitelji vratio u Moskvu. Ali, odnos snaga se promijenio na njegovu štetu.
U studenom je Jeljcin, koji je bio predsjednik republike Rusije, zabranio komunističku partiju, a mjesec dana kasnije, zajedno sa svojim bjeloruskim i ukrajinskim kolegama, proglasio je Zajednicu neovisnih država, čime je SSSR zapravo prestao postojati.
Na Božić 1991. Gorbačov nije imao izbora nego dati ostavku i Sovjetskog Saveza više nije bilo.
Ljubav njegovog života
Uz njega je cijelo vrijeme bila Raisa, ljubav njegova života i njegova najbliža savjetnica.
Par se upoznao na sveučilištu u Moskvi i bili su u braku 46 godina. Umrla je od leukemije 1999.
“Kada je umrla, oduzet mi je moj život,” rekao je Gorbačov.
Slavljen u inozemstvu, njegova ostavština kod kuće bila je proturječna – mnogi su ga krivili za neuspjeh u provedbi svojih ekonomskih reformi te za kaos i rašireno siromaštvo koje su Rusi proživjeli nakon raspada Sovjetskog Saveza.
Ali, ostao je moralni glas u Rusiji, nastavljajući svoj rad kroz vlastiti fond za društveno-politička istraživanja, poznatiji kao Zaklada Gorbačov, i Green Cross International, ekološku organizaciju sa sjedištem u Ženevi.
U intervjuima u kasnijem životu, duljina njegovih odgovora često je bila nadoknađena sjajem u njegovim očima.
Živeći u svojim devedesetima, Mihail Gorbačov bi citirao rečenicu koju mu je otac rekao po povratku iz Drugog svjetskog rata.
“Borili smo se dok nam nije ponestalo borbe. Tako moraš živjeti.”
