Što se točno događalo tog nesretnog 16. listopada ’91. i kako je poginuo general-bojnik zapovjednik 3. Bojne 204. Vukovarske brigade, Blago Zadro, za Braniteljski portal ispričao je Marijofil Andrijanić, koji je s Josipom Šegom bio s hrvatskim herojem u trenutku pogibije.
Priča o Vinogradskoj počinje još 16.rujna, kada je istovremeno s drugim tenkovskim napadom na Trpinjsku, neprijatelj iz Đergaja (šuma između Vukovara i Bršadina) uletio na Vinkovačku ulicu i zauzeo taj dio grada (Medika, Građevinar, Čazma, Vinkovački odvojci), južno od Bobotskog kanala. Tada Vinogradska postaje prva crta, što je bilo nezavidna situacija, jer je domaćih ljudi iz Vinogradske koji su bili uključeni u obranu bio jako mali broj. Dolaskom Đakovčana u ispomoć situacija se nešto popravila, ali je i dalje problem bio nedostatak ljudstva. U ulici dugoj skoro kilometar rasporedilo se oko 30-ak ljudi, na način da je u svakoj desetoj kući bio punkt sa 2 ili 3 čovjeka, što se pokazalo kobnim u događajima 16.listopada, ispričao je za Braniteljski portal Marijofil Andrijanić, branitelj Vukovara i pripadnik 3.bojne 204 Vukovarske brigade.
Neprijatelj je prilikom nekoliko “čačkanja” par dana ranije kod željezničkog mosta (puškaranje, ispaljivanje Zolja…) utvrdio da je u Vinogradskoj mali broj ljudstva, jer je kod svakog takvog “napada” vidio da iz ostatka ulice pristiže nešto ljudi u pomoć, pa većina ostatka ulice bude praktično nebranjen prema Bobotskom kanalu. Odlučili su se, stoga, na varku.
Taj dan, 16. listopada, su se iz pravca Bršadina provukli zaklonjeni prugom i grmljem, i prešli kanal koji je bio jako plitak ispod željezničkog mosta i ušli u dno Vinogradske. Zadnji punkt, koji je ustvari pazio na Bobotski kanal i Đergaj (na most su trebali paziti dečki iz Jadranske ulice), primjetio je neprijatelja tek kad je on došao do zadnje kuće u ulici. Otvorili su vatru, a jednog čovjeka poslali da obavijesti sljedeći punkt. Sa sljedećeg punkta krenuli su u ispomoć i poslali čovjeka da obavijesti sljedeći punkt, i tako redom. Ubrzo na dno ulice se zgomilala polovica ljudstva Vinogradske i zaustavila neprijatelja kod te zadnje kuće.
Kad je neprijatelj vidio da gubi okršaj na dnu ulice, otvorili su tenkovsku vatru s ruba Đergaja po našim položajima, ali pošto smo bili dosta blizu njihovom pješaštvu, većina pogodaka je “pomlatila” većinu njihovih vojnika. Ubrzo za tim uslijedila je i topnička vatra, pa i “maljutke” s đergajskog silosa.
A, onda su se odlučili na novi potez. Naime, s obzirom da je ostatak ulice (skoro do pola) bio nebranjen, iz pravca Medike su prešli kanal, i izbili u Vinogradsku ulicu na kućnom broju 47. Tu se dio njih utvrdio, s ciljem da spriječi dolazak naše pomoći iz pravca Kupske ulice, a ostatak je nastavio prema dnu ulice, našima iza leđa.
Branitelji Vinogradske, vidjevši da su ostali između tri vatre, odsječeni od ostatka ulice, bez protutenkovskog oružja, dok su tenkovi već sišli od Đergaja od obale kanala, odlučili su se na prebacivanje preko pruge u Jadransku ulicu. Riskantan potez na otvorenom, završio je ranjavanjima, pa i s mogućnošću da ih naši iz Jadranske ulice greškom “pometu”.
Uz premještanje topničke vatre na Jadransku i Kupsku ulicu, a fizički ovladavši petinom ulice, neprijatelj je postavio pontonski most preko kanala, u ravnini s kućom na kućnom broju 57. i ubrzo s oklopom počeo prelaziti u Vinogradsku. Jedan tenk je pokušao prijeći prugu i ući u vrtove Jadranske, ali je bio pogođen, pa su nastavili cestom prema početku ulice, ali su opet trpili pogotke od branitelja koji su se već zgomilali u Kupskoj ulici. Onda su se odlučili vrtovima Vinogradske, zaklonjeni kućama, krenuti prema početku ulice, usput nanoseći velike gubitke ostatku branitelja Vinogradske. Umalo da nisu uspjeli u tome, ali su ih na početku ulice (kod rampe) dočekali Kapular i Bosanac i zaustavili ih. Daljnja priča je poznata; naši veliki gubici (branitelja i civila koji nisu htjeli u sklonište), tri dana nadmudrivanja i vatre da bismo naposljetku vratili Vinogradsku u naše ruke.
Gdje je u cijeloj toj priči bio Blago Zadro?
U trenutku kad smo skoro pa dobivali okršaj na dnu ulice, kad nas je vatra iz tenkova onemogućila, u nemogućnosti da im uzvratimo vatru, taj zadatak su zbog boljeg položaja imali dečki iz Jadranske, ali djelovanja nije bilo. Zapovjednik je mene, s obzirom da sam bio mlad, krakat i lakonog, poslao da stupim u kontakt s dečkima iz Jadranske, a pokojni policajac Jurčević, imao je motorolu (walkie-talkie) i obavijestio Blagu o okršaju. Kada sam se prebacio u Kupsku i nastavio prema Jadranskoj, neprijatelj je sasuo topničku vatru po ovim ulicama. Uz dosta konfuzije sam uspostavio kontakt, ali su mi rekli da je neprijateljsko pješaštvo već ušlo u Vinogradsku. Rekao sam da znam, ali da nisu uspjeli. Međutim, odgovorili su mi da je neprijatelj definitivno ovladao tim donjim dijelom ulice, budući da su se dečki iz poluokruženja Vinogradske prebacili u Jadransku. Krenuo sam natrag prema Vinogradskoj, do dna Kupske, jer sam očekivao da je Kupska sljedeća na redu.
U dvorištu predzadnje kuće sustigli su me Blago i Šego, nakon čega je započela naša prepirka o držanju položaja i nedostatku ljudstva. U trenutku prepiranja sklonio sam na nekoliko sekundi pogled s dna Kupske prema Blagi, a kada sam ga vratio, na dnu ulice, kod pruge, iza malog brdašca ležao je netko s kacigom na glavi, okrenut prema nama. Rekoh Blagi za njega, ali me on uvjeravao da su to naši iz Majevičkog naselja (sada ul.Kraljice Jelene). Ja sam mu i dalje govorio da nema logike u njegovom položaju, ali Blago je, ne slušajući me, pretrčao u dvorište zadnje kuće, a Šego za njim.
Nije mi bilo jasno što namjerava, i nisam se ni snašao a on je istrčao iz tog dvorišta, počeo trčati prema pruzi i Vinogradskoj, i zamakao iza žive ograde. Tada se sasula strojnička vatra po svemu u ulici, a pucao je upravo lik koji je ležao na dnu ulice.
Ubrzo se na dvorišnoj žici dvorišta u kojem sam se nalazio pojavio Šego (skoro ga ne upucah) koji mi je rekao da je Blago poginuo. Tvrdio je da ga je pogodila strojnica (s kuće br.47), dok je meni logičnije da ga je pogodio lik s dna ulice sa 10-ak metara udaljenosti, koji je u međuvremenu stradao.
Ubrzo se na drugoj strani ulice pojavio Robert (Blagin sin) sa svojim dečkima. Kada sam mu viknuo da mu je stari pogođen i da ne možemo do njega zbog strojnice, “proklinjući” starog što ga nije čekao, ubrzo su uništili to strojničko gnijezdo.
Kada je vatra malo posustala, Blago je izvučen sa čistine i umotan u šatorsko krilo, ostavljen na dnu jednog dvorišta, a mi smo krili pridošlima da je poginuo, jer smo znali da će se moral ljudi potpuno srozati. Vrijeme je pokazalo da je tako i bilo, jer je njegova smrt dosta utjecala na moral i polet branitelja. U sumrak, kada se već pročulo da je Blago poginuo, njegovo tijelo je odneseno u zapovjedništvo.
Bezbroj puta sam u glavi vrtio trenutak kad sam vidio onog lika na dnu ulice. Što bi bilo da u prepirci nisam sklonio pogled prema Blagi, vidio da je lik u JNA odori i da je dotrčao iz zauzete Vinogradske? Bi li mi Blago povjerovao i odustao od neshvatljivog trka prema neprijatelju? Što bi bilo da je ostao živ i kako bi organizirao daljnju obranu grada?”, svjedočanstvo je o pogibiji jednog od najvećih hrvatskih heroja Blage Zadre, vukovarskog branitelja i pripadnika 3. bojne 204 Vukovarske brigade Marijofila Andrijanića.
Počivaj u miru Božjem hrvatski viteže i neka ti laka hrvatska zemlja.
