Pitanje je koje sam nedavno dobila i ostala s velikim upitnikom. Naime, nikada nisam razmišljala o uspjesima djece, posebice onih najmanjih koje tako lako obasipamo ljubavlju i hrpom poljubaca. A odgovor je tako jednostavan.
Kada te slatke bebice uče svoje prve riječe pomažemo im, pokazujemo da pravilno oblikuju usta, smijemo se njihovim slatkim promašajima, ali im i pokazujemo kako trebaju biti uporni govoreći “hajde, možeš ti to… pokušaj opet” i na kraju kada uspiju neopisivo sretno plješćemo im rukama i govorimo “bravooo”. A, oni sretni i zadovoljni uče, šire rječnik, sklapaju rečenice i na kraju progovore da bi cijeli život nastavili nezaustavljivo govorili što žele.
I onda kada na red poslije puzanja dođe trenutak kada stoje sami podržavamo ih onim velikim “bravoo”, divimo se, hvalimo ih i potičemo na prvi korak. “Možeš ti to… daj samo još jedan korak… dođi do mame… vidi tatine ruke…” Dižemo ih od sreće u zrak, privijamo i ljubimo, hvalimo zbog svakog novog koraka, a svaki pad liječimo poljupcem.
U svakom novom događaju u životu naše djece trudimo se dati im poticaj da uspiju. Hvalimo ih kada krenu u vrtić i uspiju ostati cijelu satnicu, divimo se njihovim crtežima, na predstavama ih fotografiramo, grlimo i hvalimo pokazujući koliko smo ponosni na njih.
Dok su djeca potičemo ih da mogu bolje, govorimo im da sanjaju jer se snovi ostvaruju, ukazujemo im da mogu sve – da je samo nebo granica…
Odrasle ljude uče kako trebaju upoznati svoje granice, jer nisu svi za sve. Govore im “što će ti to… nećeš uspjeti u tome… ne možeš ti to…nije to za tebe… to je tebi preteško, propasti ćeš…” A kada bi svatko od nas odraslih imao samo jednu osobu pored sebe punu vjere u nas, koja bi nam rekla “samo nebo je granica”… Za uspjeh je dovoljna samo jedna osoba koja bezuvjetno vjeruje u nas, potiče nas, diže kada padamo i veseli se svakom našem uspjehu.
