Nakon dodjele priznanja bivšoj premijerki Jadranki Kosor predsjednik Zoran Milanović stao je pred medije i u cijelosti ispričao što se dogodilo obitelji Zec te zašto hrvatska država i politika s tim ubojstvom nema ništa. Osvrnuo se i na optužbe da se pridružio na stranu zla, na kojoj su pojedine udruge i političari uvrstili na toj istoj strani zla uz Mladića, Miloševića i Mlaću i prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana.
Na dan 30-te obljetnice ubojstva obitelji Zec djelovali ste prilično bešćutno svojom izjavom, komentirao je jedan od novinara, na što je predsjednik Milanović odgovorio: “Možda je to zvučalo grubo, ali ponoviti ću za one koji su tada bili mali, pa ne znaju ili mladi pa nisu dovoljno upućeni i za one koji su tada imali dovoljno godina i ovo slušaju i bili su upućeni, a toliko su cinični upozoriti me da sam prešao na stranu zla na kojoj su Mladić, Tuđman, Mlaćo, sve su oni to uskupusali zajedno. To su ljudi koji su u Hagu tražili reviziju oslobađajuće presude hrvatskim generalima, to je to društvo.
Dakle, slučaj Zec prije točno 30 godina je slučaj mučkog, kukavičkog ubojstva jednog zagrebačkog mesara, Srbina po nacionalnosti, bogatog čovjeka o kojem se pričalo svašta što me uopće ne zanima. Dakle, žrtva broj jedan je Mihajlo Zec, zagrebački mesar iz centra grada, s kućom na Trešnjevci, čovjek s obitelji, s troje djece, čovjek koji je mnogima uzemljivao novac i tako se našla skupina kriminalaca u uniformama hrvatske policije, kriminalaca s predratnim dosjeima, i to ozbiljnim dosjeima, ljudi bez morala, bez empatije i ko za vraga u uniformama hrvatske policije. Al’, ne zapovjednici. Našli su laku metu u tom trenutku, barem se to tako činilo. Čovjek je bogat, može ga se opljačkat, a i Srbin je, neće nitko trepnut.
Vukovar je pao tri tjedna ranije i jedan od sudionika u tom gnusnom činu je imao obitelj u Vukovaru koja je nastradala, što ga ničim ne opravdava. Drugi su očito imali kriminalne namjere što se pokazalo i kasnije, što su greškom hrvatskog pravosuđa u početku pušteni, kasnije su završili u zatvoru zbog novih kaznenih djela. Dakle, radi se o ljudskom talogu.
Hrvatska država s tim činom nema ništa. S nekim činovima tijekom rata je imala po zapovjednoj liniji, sudjelovanju, odnosno doprinosu nekih vojnih zapovjednika, da sad ne ističem, i to vrlo mučno. Od toga se nije moglo pobjeći i hrvatska država je za to sudila.
Ovaj slučaj je slučaj jedne pljačke u kojoj je ljudska pohlepa, ljudsko zlo, bez obzira u kojim uniformama na vlastitu inicijativu bez sudjelovanja u tom trenutku bilo kojeg vertikalnog ili horizontalnog tijela Hrvatske. U paklu rata, činom petero hijena rata, ako se ne varam petero muškaraca i jedna žena, došlo opljačkati Mihajla Zeca, što je krenulo nespretno. Ubili su ga i nakon toga pokupili dvoje svjedoka, gospođu Mariju Zec i mlađu kćer Aleksandru. Dvoje djece Dušan i čini mi se Gordan su ostali u kući. Oni to nisu vidjeli. Zbrisali su, odveli su ih do Sljemena i tamo ih likvidirali. To je to, to je grozno.
Moje pitanje glasi: je li to nakon 30 godina razlog za flagelanstvo, je li svake godine hrvatska službena politika treba priznavati neki svoj veliki grijeh. S ovim grijehom hrvatska politika, oduzimanja ljudskog života, nema ništa. Franjo Tuđman, pa ni taj nesretni Vlado Šeks koji je davno rekao da ga je toga stid, da ga je stid tadašnjeg propusta hrvatskog pravosuđa, policije, državnog odvjetništva. Šta je još potrebno, to je bilo moje pitanje, jer ta politika nabijanja kompleksa svakome, moralno kamatarenje, slušajte dobro, to je moralno kamatarenje u kojim neki ljudi sustavno sudjeluju. I žive na tome. I koliko god ti puta kažeš “žao mi je, grozno je”, nije dovoljno. Klekni, lezi, skini se, to ne prestaje.
E, kako se borim protiv takvog pristupa i maltretiranja svih drugih, i Srba, i srpskog naroda u BiH koji je i uzrokovao, ali i platio, tako se borim i ovdje. Upravo zato jer imam akreditive. Akreditivi nisu drukerski, od Puhovskog, ti akreditivi su akreditivi borbe za prava slabijih u Hrvatskoj, a to je srpska manjina sve ove godine. Ali, to se promijenilo. Oni koji ih predstavljaju više nisu slabiji. Pupovac i družina su jaki. Arogantni. Izmišljaju, lažu, upiru cijelo vrijeme. To su moralni reketari. Moralni kamatari. I o tome se tu radi.
A, na Srebrenicu ću se još vratiti, jer taj slučaj od prije nekoliko dana zaslužuje posebnu pozornost hrvatske javnosti. BiH javnost jako dobro zna o čemu se radi. Da ne bi opet bilo da mi lekcije dijele oni koji nisu ni otišli u Srebrenicu. Mnogi jesu. I da preko noći postajem, dakle, dio osovine zla u kojoj su Tuđman, Milošević, Mladić, Mlaćo i još par imena. Ta ekipa iz Zagreba, oni to stvarno misle, da su Tuđman i Mladić isto.”
