Oprost je preduvjet da bi se osjećali dobro, posebice za one ljude koji često razmišljaju o ružnim stvarima koje su im se dogodile u životu, povredama koje su im zadali ljudi do kojih im je stalo i ranama koje su ostale.
Ukoliko i dalje osjećate ljutnju prema tim ljudima, razmišljate li o tome što bi bilo da ste tada postupili drugačije ili ste i dalje ogorčeni zbog bola koji su vam nanijeli i onog što vam je vjerojatno promijenilo život i ostavilo ranu, osjećate li se i dalje žrtvom, vrijeme je da razmislite o oprostu.
Neki ljudi spremni su oprostiti, ali ne znaju kako, dok drugi vjeruju da samo budale opraštaju, pogotovu ako vas nisu ni zamolili za oprost. No, kada je o opraštanju i otpuštanju bola riječ, uopće nije riječ o onima koji su vas povrijedili već upravo o vama, jer vi nosite i dalje posljedice tih povreda, nosite istu patnju koja je kontinuirana prijetnja vašem psihičkom, ali i fizičkom zdravlju.
Naravno da nije lako oprostiti onome tko vas je povrijedio, posebice, ako se to dogodilo u najranijem djetinjstvu kada ste bili nemoćni da se zaštite. Još je teže oprostiti ako ste bili puno puta povrijeđeni i ako je osoba koja vas je povrijedila to učinila namjerno.
Poslije povrede ništa više nije isto
Kao posljedica povrede zasigurno je nestala ljubav prema osobama ili osobi koja vas je povrijedila, posebice ako se radilo o bliskoj osobi. Poslije toga sigurno nije ništa bilo isto.
Još je teže oprostiti bliskoj osobi koja vas je povrijeđivala više puta. I koliko god puta ste pokušavali shvatiti razloge, zasigurno to niste uspjeli do kraja. No, sve to mučilo je vas, a ne tu osobu. Vi ste ti koje je rana pekla i boljela, koji ste razmišljali, ali ste zbog svega toga postali i nesigurni i puni ožiljaka.
Ponekad se takvi ožiljci i traume nose cijeli život koji postaje obilježen njima, posebice ako ste tada bili dijete. Upravo tada čini vam se da je nemoguće oprostiti. Rana je tada prevelika, a opraštanjem vam se čini da obezvrjeđujete ono što ste doživjeli.
No, život tada postaje težak, kao da živite s utegom na duši. Neminovno je da kad-tad dođete do trenutka kada se želite osloboditi tog bola, a jedini način je oprostiti.
Opraštanjem ne mičemo odgovornost s osobe koja nas je povrijedila
Jako je važno poraditi na svim fazama oprosta kako se ne bi dogodilo da rana počme utjecati, ne samo na emotivni dio, već i na fizičko zdravlje.
Ali, prolazak kroz sve faze oprosta nosi bol koja na kraju tog puta nestaje. Prva faza je strah da ćete opet biti povrijeđeni. Zatim dolazi ljutnja, bijes, mržnja, zamjeranje, tuga… i na kraju cijele te evolucije može doći oprost.
Bez cijelog ovog procesa i mijenjanja sebe, nema oprosta.
Pozicija žrtve
Povređivanje nas dovodi u poziciju žrtve. Kao žrtvi nanijeta nam je nepravda, bol, uvreda… No, kada opraštamo, više nismo u poziciji žrtve. Naime, kada se odlučimo na opraštanje onda smo donijeli odluku da nam je osoba koja nas je povrijedila postala nevažna i nebitna, a fokus vam više nije na toj osobi, već na sebi.
Opraštanje je odustajanje od ljutnje na koju imate pravo
Ljutnja koju nosimo u sebi zbog toga što smo povrijeđeni okreće se protiv nas i stvara fizičke bolesti, posebice one autoimune. Opraštanje ne znači da se moramo pomiriti s osobom koja nas je povrijedila, već nastaviti život bez ljutnje i ogorčenosti. Moramo biti svjesni da se upravo iz ogorčenosti javljaju najstrašnije bolesti.
Opraštanje nas odmiče od osvete, jer osvetom postajemo isti kao osoba koja nas je povrijedila. Čekati da osoba koja nas je povrijedila bude kažnjena je besmisleno, jer je neoprost otrov koji uništava naš život. Upravo stoga oprašta se isključivo zbog sebe. Opraštanjem naš život postaje potpuno drugačiji, lakši, ljepši, sretniji, opušteniji i zdraviji.
Što dobivamo oprostom?
Lakše nam je oprostiti i odustati od očekivanja da će oni koji su nas povrijedili biti bolji, da će nas zamoliti oprost, no ukoliko pokušamo shvatiti životni put tih ljudi, pa makar oni bili i naši roditelji doći ćemo vjerojatno do razloga zašto su postali takvi. Tako, primjerice često shvatimo da su i oni bili povrijeđeni i da nisu znali ponašati se drugačije prema nama. Shvaćanjem, da je to bio jedini način na koji su znali odnositi se prema drugima, korak prema opraštanju i otpuštanju bola koji nosimo napravljen je.
Dok ne oprostimo i ne oslobodimo se zamjeranja nismo ni svjesni koliko je život lakši, s puno više energije, radosti i veselja. Upravo stoga trebamo pronaći pravi kut iz kojega ćemo cijeli taj događaj promotriti i sagledati širu sliku. U toj široj slici spoznati ćemo kako su ljudi koji su nas povrijedili možda radili najbolje što su znali ili su nas povrijedili iz svoje povrede, iz svoje frustracije, a možda čak i nisi svjesni da su nas povrijedili.
Ljudima, kao i sebi, treba opraštati njihovu nesavršenost. Uz to, treba se zapitati i koliki je teret osobe koja je nas povrijedila. Naime, nitko se ne rađa kao loš ili kao zločinac, takvim postaje kroz život ukoliko sam podnese bol, povrede i nosi ljutnju i ogorčenje.
Naravno, postoje i ljudi koji su nesvjesni da povrjeđuju druge, a tada se već moramo zapitati kako su postali takvi.
Putevi do oprosta
Ima više puteva do oprosta. Jedan od njih je da shvatimo kako je naša sadašnjost drugačija od naše prošlosti i da je ne treba određivati naša prošlost. Drugi put je da shvatimo kako je dovoljno patnje i da je neophodan oprost i otpuštanje bola. Shvaćanjem kako neopraštanjem i življenjem bola koji nam je nanijet prije tko zna koliko vremena, kvarimo svaki novi dan, kvarimo svoju sadašnjost i svoju budućnost trebali bi biti potaknuti da prestanemo neopraštanjem nanositi sebi zlo. Neopraštanje ne treba kvariti život koji živimo sada i koji ćemo živjeti u budućnosti.
Jedan od načina je da se usredotočimo na bol koji osjećamo zbog svog neopraštanja. Trebamo se zapitati je li ta povreda zaista toliko važna da joj dozvolimo da nam obilježi i uništi cijeli život. Dajem li ja onda toliki značaj i moć toj osobi koja me povrijedila!? Na čemu držim fokus – na svojoj budućnosti ili ću stalno živjeti u zatvorenom krugu povrede!? Trebamo se zapitati i patim li ja svjesno, dovodim li ja svjesno sebe do bola.
Drugim riječima, živimo li kao da nam treba taj bol, ta patnja i svakodnevno potvrđivanje sjećanjem i emocijama da ste žrtve. Najčešće se to događa jer povrijeđene osobe nesvjesno žele priznanje od osobe koja ih je povrijedila da su žrtve. “Ja želim da ti kroz moju bol vidiš koliko si me povrijedio/povrijedila.” Nažalost, nikada od tih ljudi nećete dobiti takvu potvrdu, jer neki ljudi nikada neće priznati sebi ono što su uradili, a neki su i nesvjesni toga da su vas povrijedili.
Ako ste na konstantnoj frekvenciji bola sami ste sebi kazna i vrijeme je da prevaziđete taj događaj i izađete iz uloge žrtve. Ne treba vam potvrda da ste žrtva. Ne trebate poručivati “pogledajte što su mi učinili”, jer samo vi nosite svoj bol, drugi vas ne mogu razumjeti. Dapače, s vremenom ćete imati sve manje ljudi oko vas jer je teško biti u društvu nekoga tko je uvijek žrtva.
Sami biramo tko smo i kako ćemo živjeti
Mijenjanjem sebe promijeniti ćemo događaje oko sebe, ali i ljude. Umjesto biranja da kontinuirano živite u prošlosti punoj bola, tuge, ljutnje, frustracije i ogorčenja, izaberite da je dosta patnje, da je vrijeme za bolji život.
Nitko vam u ovome ne može pomoći osim vas, jer jedino vi možete odlučiti da prošlost ostavite u prošlosti i da se oslobodite sjećanja koje vas izjeda. Vi ste ti koji jedini možete shvatiti da ako ne oprostite i ne otpustite bol ostajete jedina žrtva u cijeloj toj priči koja pati i ima loš život. Suština cijele priče je da sebi darujete mir.
Promijenite stav prema životu i prihvatite da ste sami odgovorni za svoj život, a ne povreda koju ste doživjeli. Vi ste ti koji trebate znati komunicirati, znati napraviti granicu, odgovoriti, obraniti se, postaviti se prema drugima. A, ako to ne znate možete naučiti. Ono što je najvažnije, prestanite imati očekivanja od drugih i poklonite sebi oprost prema drugima i sebi te živite ljubav.