Trostruki ubojica iz splitske Varoši dobio je 40 godina “pržuna”, no ostaje ipak pitanje je li njegovo svjedočenje bilo dobro pripremljena laž ili potpuna neubrojivost.
Zadnji na klupi za svjedoke sjeo je Filip Zavadlav, optuženik za trostruko ubojstvo, ostavivši zatečene prisutne i cijelu javnost svojim iskazom. Mogli bi zasigurno reći kako je izrekao nebuloze, možda čak i odglumio, no njegov usporeni glas odavao je mladića pod sedativima, a govor tijela osobu uvjerenu u ono što govori.
Izjava kako u vrijeme ubojstva uopće nije bio u Varošu, već na moru, iako ga se na snimci jasno može prepoznati, mnogima je zazvučala kao čista izmišljotina potkrijepljena prijedlogom da ga se predloži za Nobelovu nagradu za mir. No, kako novčić uvijek ima dvije strane, tako i Filipova izjava može puno prije odavati mladića koji je potpuno neubrojiv.
Zavadlav je morao biti osuđen za primjer
Stručnjaci su se složili kako je prilikom ubojstva bio djelomično neubrojiv, no s kakvim god nalazom vještaci izašli ostaje činjenica kako je Filip Zavadlav morao biti osuđen za primjer svima onima koji bi se odlučili pravdu uzeti u svoje ruke. A Filip je odlučio upravo to, uzeti pravdu u svoje ruke i jednom zauvijek riješiti probleme, odnosno one koji su mu prijetili, a o čemu su svjedočili pojedini svjedoci na sudu.
I iako se zasigurno neki vještaci ne bi složili, činjenica je kako testovi i razgovor rijetko mogu sa sigurnošću ući u čovjekov um i saznati točno što se tamo dogodilo ili se trenutno događa. Kada bi to mogli, mozak bi bio potpuno istražen, a granica između “ludila” i dobro izgovorene laži ne bi bila toliko tanka da je i priznati vještaci ne priznaju.
Je li Filipovo djetinjstvo ipak utjecalo na odluku da uzme pravdu u svoje ruke?
Ponašanje zlostavljane osobe nedokučivo je svima, pa i većini koja je prošla zlostavljanje, a Filipovo djetinjstvo nije bilo lako, rečeno je i prilikom čitanja presude. I koliko god većina ljudi tvrdila kako zlostavljanje nije nikakvo opravdanje za kasnije ponašanje netočno je, jer upravo je zlostavljanje to koje uvjetuje sva daljnja ponašanja.
Kao nekome tko iz vlastitog života zna što je zlostavljanje i isto nije naučio iz knjiga, znam da zlostavljana osoba ima neočekivane reakcije. Naime, prva reakcija na prijetnju je strah, a može biti i druga i treća, no onda se događa potpuni preokret u kojem dolazi do pobune u svakoj žilici u tijelu, svakom neuronu u mozgu i sve vrišti o tome kako “me nitko više nikada neće zlostavljati”. I upravo u toj unutarnjoj probuđenoj snazi javlja se potpuno druga osoba – osoba koja nema ni trunke straha, osoba koja je spremna obraniti se pod svaku cijenu, pa čak i ubojstvom, što je napravio Filip Zavadlav.
Može li se reći da je osoba tada neubrojiva? Zasigurno, jer ne vlada više svojim postupcima, ma koliko god izgledala hladnokrvno i bezosjećajno. Zapravo tada i ne postoje osjećaji, već samo vrišteći glas iz dubine koji poništava svaki strah i svaku vlast nad sobom. Je li se Filipu dogodilo upravo to, sa sigurnošću je mogao znati samo on, sve do trenutka kada je “puknuo”.
A svaki stručnjak za govor tijela ili komunikaciju, po Filipovom ponašanju u sudnici može zaključiti kako se radi o momku koji na trenutke jasno pokazuje kako ne zna zašto sjedi tamo vezan lancima. U njegovom ponašanju nema narcisoidnosti kojom bi pokazao kako je heroj što ih je ubio, iako je zatražio nominaciju za Nobelovu nagradu za mir. Filip zapravo odaje čovjeka čiji je mozak događaje tog kobnog dana skrio u najtamnije kutke, a umjesto njih ubacio nove informacije i nove slike.
Filip nije prvi koji je nakon ubojstva “pukao”
Za psihologe je to potpuno jasna situacija, a jedna od vještakinja koja je često vještačila ubojice, privatno mi je ispričala da se upravo to zna dogoditi kada osoba, koja je u osnovi dobra, počini nešto što zapravo ne može prihvatiti. Prema njenim tumačenjima teško je odrediti tu tanku granicu između neubrojivosti i laži, no Filipov govor tijela, ton i boja glasa odaju čovjeka koji je potpuno uništio vlastiti život, zbog sustava koji nije funkcionirao. A da jeste, na njegovom mjestu u “pržunu” sjedili bi dileri koje je ubio, a on bi plovio morima i uspio u naumu da promijeni život.
Je li za njega bolje da mu se prizna potpuna neubrojivost i da završi na liječenju umjesto u zatvoru, zasigurno jeste. No, činjenica je da njegov život više nikada neće biti život kakav je sanjao, kao što je i istina da je te subote pokrenuo lavinu uhićenja dilera, ma kako oni sitni bili.
