Jedan je od osnivača Samostalne demokratske srpske stranke 1997. godine bio je i Vojislav Stanimirović u Vukovaru i njen predsjednik od osnutka.
Osim te titule, Stanimirović ima i onu psihijatar i političar srpske nacionalnosti, ali i za njega još važnije okupacijski gradonačelnik Vukovara i direktor vukovarske bolnice iz koje su hrvatski ranjenici i ranjenici drugih nacionalnosti koji su branili Vukovar u hrvatskoj odori, odvedeni na Ovčaru.
Već godinama, SDSS je koalicijski partner HDZ-a i participira u vlasti, a ono što je još gore Stanimirović je bio je zastupnik u Županijskkom domu Hrvatskog sabora od 1997. do 2000. godine, a u dva navrata i zastupnik SDSS-a i predsjednik Kluba zastupnika SDSS-a u Hrvatskom saboru između 2003. i 2008. godine. U petom sazivu Sabora bio je član Odbora za europske integracije te Odbora za ravnopravnost spolova. Izabran je i u šesti saziv početkom 2008. godine da bi u listopadu iste godine mandat stavio u mirovanje kada ga je zamjenio Mile Horvat . U tom periodu u Saboru je bio član Odbora za financije i državni proračun i Odbora za razvoj i obnovu.
I iako uporno tvrdi kako nema “ama baš ništa” s Ovčarom prepoznala ga je časna sestra Ida Ana Zdravčević u maslinastoj uniformi s “titovkom” na glavi. No, Stanimirović uporno tvrdi kako nije bio tada u Vukovaru. Isto tako tvrdi i kako nije silovao niti jednu ženu iako više Vukovarki godinama uporno tvrde kako ih silovao.
Zapravo, Vojislavu Stanimiroviću nema se što zamjeriti jer je ostao dosljedan svojim stavovima i ideji, kao uvjerenju o svojoj nevinosti. Zamjeriti možemo samo onima koji su ga davno trebali kazniti za sve ono što je napravio, umjesto što su ga nagradili mjestom u Hrvatskom saboru.
Što kaže Wikipedia o Vojislavu Stanimiroviću
O Stanimiroviću možemo misliti što želimo, možemo ga mrziti ili voljeti, ili biti totalno indiferentni prema njemu, no činjene su ipak činjenice. To što o njima nitko ne vodi računa, druga je priča. A činjenica kažu ovako:
Vojislav Stanimirović rodio se 05. kolovoza 1953. u Tovarniku.
Medicinski fakultet završio je u Beogradu. Specijalizirao se na području psihijatrije te stekao zvanje primarijusa. Kao liječnik specijalist – psihijatar radio je u Bolnici u Vukovaru.
Dobitnik je Nagrade Nikola Tesla koju mu je dodijelilo Srpsko narodno vijeće za razvoj srpskih institucija u Hrvatskoj.
No, vratimo se na 1991. godinu kada je Stanimirović tijekom bitke za Vukovar bio pričuvni časnik na čelu sanitetske službe Jugoslavenske narodne armije. 1992. godine postavljen za direktora vukovarske bolnice, a političar je postao 1993. godine, a kao takav obnašao je dužnost okupacijskog gradonačelnika Vukovara dok je grad bio pod srpskom okupacijom. Iza sebe ima i karijeru ministra-koordinatora bez lisnice u “Vladi” okupacijske “Republike Srpske Krajine”.
Stanimirović o vukovarskoj bolnici
U članku koji je Stanimirović 1993. godine objavio u okupacijskim novinama “Vojska Krajine”(“BK”) broj 7-8, na str. 43., pod naslovom “Bolnica u pravom ruhu”, prva rečenica glasi: “Tog 18. novembra 1991. pao je i posljednji bastion, posljednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru – vukovarska bolnica. Njenim padom oslobođen je i sam grad Vukovar…“. Članak je potpisao kao prim. dr. Vojislav Stanimirović, a uz članak je objelodanjena i fotografija bolnice,s potpisom: “Bolnica ‘Sveti Sava‘”.
Budući da se upravo uz tu bolnicu veže pokolj na Ovčari ta je tvrdnja izazvala zgražanje u hrvatskim medijima, nakon što je objavljena pred hrvatske parlamentarne izbore 2003. godine, Stanimirović je izjavio da su tu tvrdnju nadopisali urednici lista.
No, koliko je bio značajan za okupaciju Vukovara govori i orden koji je 1995. godine primio za posebne ratne zasluge u ratu u Podunavlju od Radovana Karadžića u Banja Luci.
Stanimirović je sudjelovao i u mirnoj reintegraciji Slavonije
U procesu mirne reintegracije bio je predsjednik prijelaznog Izvršnog vijeća za Istočnu Slavoniju, Baranju i Zapadni Srijem.
Osječko Županijsko državno odvjetništvo je 2016. odbacilo kaznenu prijavu novinarke i danas saborske zastupnice Karoline Vidović Krišto i povjesničara Josipa Jurčevića protiv Stanimirovića za ratni zločin protiv ratnih ranjenika i bolesnika te civilnog stanovništva, navodeći kako “nije potvrđena sumnja da je Stanimirović počinio zločine za koje se tom prijavom tereti”.