Dok hrvatski vjernici s nestrpljenjem očekuju Papino proglašenje kardinala Stepinca svetim, daleko, na drugom kontinentu hrvatskog svećenika narod je među sobom već proglasio svecem. No, kako je tiho živio izgarajući kao svijeća u žrtvi za druge, u domovini se i tiho spominje njegovo ime.
I dok se ime Majke Terezije spominje često, svećenik koji je blisko surađivao s njom služeći najsiromašnije od najsiromašnijih u mjestima na koje rijetki požele doći, nepravedno ostaje izostavljeno.
Otac Ante Gabrić odrastao je uz Neretvu s osmero braće i sestara. Ante, osmo dijete Petra i Katarine Gabrić, iznenadio je sve, kada je nakon drugog razreda građanske škole, odlučio iz Metkovića otići u Isusovačko sjemenište u Travniku. No, već je tada znao što želi, raditi za Isusa i ljubiti Ga. A put do ispunjenja njegovih želja, poslije Travnika, odveo ga je u Zagreb u Isusovački novincijat, gdje je položio zavjete, te potom u Italiji upisao studij filozofije.
I prije samog završnog ispita, mladi Isusovac napustio je Italiju i vratio se u Metković kako bi roditeljima priopćio da ide u Indiju. Uzevši sa sobom grumen zemlje i malo vode koje će do kraja života čuvati u Indiji kao uspomenu na domovinu, otac Ante Gabrić uputio se u Indiju, kako bi brinuo o novom narodu, kojeg je nazivao svojim.
Tu zoru 10. listopada 1038. kada je njihov Ante ukrcao se u metkovskoj luci na parobrod, zacijelo su njegovi roditelji, braća i sestre pamtili do kraja života.
Indija
Nakon što je godinu dana učio engleski i bengalski, Ante Gabrić zaređen je 1943. za svećenika, koji će ostati upamćen u Indiji, ništa manje od Majke Terezije. I dok je ona služila najsiromašnije od najsiromašnijih u Kalkuti, otac Gabrić u bespućima džungle, bez struje u Sundarbansu rekao je da Gospodinu posvetivši život onima koji su bili potrebiti njegove pomoći.
A pomagao je na razne načine, od osnivanja rižine banke oslobađajući tako siromašne od lihvara, osnivajući male seoske škole, kapelice, bolnice, posebno se brinući za udovice hindusa, koje nakon smrti supruga nisu bile sposobne zakonski nasljediti imovinu koju su skupa stekli za vrijeme svog braka, te zbog pritisaka rodbine i šire zajednice bile marginalizirane i protjerivane. Upravo za njih i njihovu djecu osnovao je dom.
Čovjek koji fizički nije bio jak, već čak i sklon bolestima pomagao je u gradnji koliba, nasipa i puteva, organizirao prehranu školske djece, brinuo o talentiranoj djeci tako što ih slao na dodatno školovanje, osnovao misijsku postaju “Maria Polli” u Boshontiju s vjerskim, zdravstvenim i humanitarnim ustanovama, a osnovna škola u Kumrokhaliu i danas nosi ime “Otac Ante Gabrić”.
Oca Gabrića u Indiji uspoređuju s Abrahamom iz Biblije
Od oca Ante Gabrića moglo se naučiti kako upoznati Boga i voljeti Ga. Jednostavno je nadahnjivao ljude. Išao bi od kuće do kuće i ako bi zatekao koju bolesnu osobu molio bi s njom i blagoslovio je. Koristio je jednostavan jezik s puno usporedbi i na taj način doticao srca ljudi koji su ga slušali.
Upravo stoga u Indiji ga i danas uspoređuju s Abrahamom iz Biblije
Živio je jednostavnim životom na jednostavan način, jeo jednostavnu hranu i imao jednostavan način govora.
Kada bi došao u koje selo boravio je u kući od blata i sve što je imao dijelio s ljudima. Cijeli se davao za misije, jer je volio biti s ljudima, činiti ih sretnima i približavati Bogu. Otac Ante Gabrić život je posvetio tome.
Pater Xavier Sylvester i pater Prolay Boidya podsjetili hrvatske vjernike na velikog svećenika
Dvojica indijskih svećenika otprilike prije godinu i pol posjetili su Hrvatsku i sa zanosom nam pričali o životu s ocem Antom Gabrićem.
Prema njihovim riječima otac Ante bio je čovjek vizije koji je donosio Isusa narodu, a narod ga je volio. Volio je i on narod, bez obzira na vjeru i porijeklo i govorio im “moj narod”. “Bio je jednostavan čovjek, svet i ponizan, koji je radio za Isusa“, ispričao je pater Prolay, koji je upravo nadahnut ljubavlju oca Gabrića postao svećenik.
“Otac Ante Gabrić ništa nije imao osim troje hlače i tri košulje, zemlju i vodu iz svoje domovine, no imao je ono najviše, vjeru i ljubav koju je davao narodu. Od početka do kraja svog života u Indiji živio je asketski i umro za te ljude. Zato u Indiji uvijek uspoređuju Majku Terezu i oca Antu Gabrića, kaže pater Savijer.
Služenje u selima Sunderbansa
Služenje kojem je posvetio život nije bilo lako, jer do sela Sunderbansa nije lako doći. Naime, da bi došao do stanovnika sela morao je ići biciklom, koji bi nosio dok bi prelazio rijeku. Da bi uspio u svom misijskom radu otac Ante Gabrić puno je molio. Indijski svećenici ispričali su nam kako je znao provesti po cijelu noć u molitvi tražeći Isusovu pomoć, Njegov blagoslov i milost kako bi vršio svoju službu, a što je posebice činio kada bi bio na putovanjima.
Htio je raditi za najsiromašnije i to je obilježilo cijeli njegov život.
“Učio je ljude da i oni trebaju moliti Isusa za ono što im treba, a On će im pomoći. I ljudi su ga slušali, molili su. Živio je s Isusom i za Isusa. Živio je za Božiji narod,” kaže pater Prolay.
Otac Gabrić umro je pateru Silvesteru na rukama
Na mjestu gdje su živjeli otac Gabrić nije imao sobu, iako je bilo par soba, priča nam pater Silvester. Bio je zadovoljan na verandi prekrivenoj bambusovim lišćem. Tu večer kada je umro, ležao je na svom ležaju i gledao prema Isusu u tabernakulu u obližnjoj crkvi. Bilo je to listopada 1988., sjeća se pater Silvestar, kojemu je u sobu došao otac Gabrić ispričavši se što smeta i rekao kako ga jako boli trbuh.
Zamolio ga je za pomoć i da mu položi ruke na trbuh. Pater Silvester odveo ga je i polegao na krevet, te mu položio ruke na trbuh, kako je tražio. Nakon desetak minuta otac Ante je rekao kako mu je bolje i umio se. Nakon toga rekao je: “Oče Silvester, Isus me zove i trebao bih poći.”
Pater Silvester govori kako nikada nije vidio takvu scenu: “Kao da je bio obavijen nekom aurom, izgledalo je kao nekakva prelijepa statua oca Gabrića. Prekrasna i puna zlatnih boja“.
Kada je taj prizor nestao činilo se kao da će otac Ante Gabrić pasti, te ga je pater Silvester odveo do kreveta i ponudio da ga odvede do Kalkute, kako bi dobio medicinsku pomoć.
No, otac Gabrić prvo je tražio da ga ispovijeda i pričesti, nakon čega mu je pater Silvester dao i bolesničko pomazanje. Zatražio je potom zemlju i vodu iz Hrvatske, koje je donio sa sobom, a pateru Silvesteru predao križ koji je dobio od provincijala.
Pater Silvester ga je blagoslovio tim križem i smjestio u bolnička kola, kako bi zajedno krenuli prema Kalkuti. Putem ih je pratio narod. Otac Gabrić se obratio narodu rekavši im da svima u selu prenesu radost i dijele Božije, Isusove darove.
“Nakon dvadesetak minuta vožnje zatražio je malo vode, pa poslije još malo. Nakon što se treći puta napio vode, zatvorio je oči i izdahnuo,” još uvijek s tugom priča pater Silvester.
Vozač koji ih je vozio dugo je plakao, a pater Silvester ispričao je kako je bio strašno uznemiren. U Kalkutu do provincijata stigli su oko pet ujutro na iznenađenje biskupa, koji ih je vidio i došao upitati zašto su došli. Pater Silvester bez riječi je pokazao na bolničko vozilo, na što je biskup otvorio vrata iza kojih je ugledao mrtvog oca Antu Gabrića.
Kleknuo je i dugo molio, a zatim rekao:” Otišao je svetac!”