Šamaranje riječima predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića koje je krenulo s uhićenjima afere Janaf, prešlo je dobar ukus, a pitanje što se krije iza uvreda kojima obasipaju jedan drugoga putem medija, ostaje otvoreno.
Dan prije skidanja imuniteta dvojici gradonačelnika uhićenjima je započela afera Janaf, koja je digla buru u Hrvatskom saboru, ali i započela “rat” riječima i uvredama na relaciji predsjednik Milanović – premijer Plenković.
Je li premijer Andrej Plenković trebao biti upoznat s tajnim postupkom izvida ili ne, pitanje je koje se nametnulo u medijima, a na koje je Milanović krenuo paljbom i otkrivanjem pojedinosti načina kako u Hrvatskoj žive, ponašaju se i s kim prijateljuju državni dužnosnici.
Tema za uvrede ne manjka
Od otkrivanja Kluba, do impozantne imovine uhićenika, sve je bila tema za “metke” s jedne i druge strane.
Ionako razočarni građani, postali su još razočaraniji, a pitanje koje se nametnulo je korupcija koja je premprežila Hrvatsku.
Salva informacija koje je izbacivao predsjednik Milanović izazivala je u prvi mah obrambeni stav premijera Andreja Plenkovića, no ne zadugo. Krenule su uvrede, od živčanosti do bjesnoće, koje su prestale biti ugodne uhu, čak i kada je u pitanju demokracija.
Je li premijer trebao znati ili je li premijer odgovoran za svoju vladu?
Je li premijer trebao znati za izvide pitanje je za pravosuđe, koje bi što prije trebalo uskladiti stavove. No, izjave premijera Plenkovića kako ništa nije znao, te da nije imao pojma o korupciji uhićenika, izgovor je koji ne bi smio niti pomisliti, a kamoli izreći.
Svi se dobro sjećamo vremena kada je upravo Andrej Plenković naglašavao “moja vlada” kada je govorio o ministrima, a time su se podrazumijevali i čelni ljudi javnih poduzeća. No, odabir ministara u prošloj vladi pokazao se krivim, te je pod pritiskom medija premijer smijenio čak 14 ministara.
Kojim je kriterijima bio vođen pri odabiru ministara, za koje je ponosno isticao “moja vlada”, poznato je samo Plenkoviću. No, očito iz tog iskustva nije naučio ništa.
I kako primjerice za svoje radnike, pa čak i knjigovođu i kada sam nema pojma o knjigovodstvu, odgovara vlasnik poduzeća, tako i u vojsci za ponašanje podređenih vojnika odgovara njihov zapovjednik.
Gdje idu ministri na kartanje, s kim provode slobodno vrijeme, kome i zašto pogoduju premijer jedne države mora provjeriti i to prije nego ih imenuje na čelo ministarstva. Neprovjeravanje čelnih ljudi, ali i samih zaposlenika u ministarstvima i javnim poduzećima, donijelo je nesrazmjeno veliku korupciju, na što premijer ne može izaći s opravdanjem kako “nije znao”. Kao pravnik premijer bi trebao znati da neznanje ne oslobađa krivice vlasnika poduzeća ili zapovjednika u vojsci.
Lijek za korupciju
Aršini pravde i pravice trebali bi za sve biti jednaki, a za one koji kroje zakone i direktno utječu na živote stanovnika jedne države trebali bi biti i oštriji.
Lijek za korupciju mnogi političari vide u prevenciji, no što znači prevencija koju spominju, nitko zapravo ne zna. Kako prevenirati korupciju već od djece u vrtiću, glupo je čak i kada se postavi kao teza. Naime, prevencija korupcije u vrtićima i školama davno je donosila novac pojedinim udrugama, od koje su neke vraćale dio novca kao proviziju onima koji su im isti odobravali. Rezultata nije bilo, a niti će ih biti, osim potrošenog novca i nove korupcije.
Odgovor na korupciju je vrlo jednostavan – ispitivanje porijekla imovine. No, taj vid ne odgovara mnogima, upravo zbog većeg broja stanova, kuća, autobomobila, pa čak i jahti koje imaju u vlasništvu, a koje zasigurno od normalnih mjesečnih prihoda ne bi mogli posjedovati.
Prepucavanje kao skretanje pozornosti
Prepucavanje predsjednika i premijera očito će još neko vrijeme davati medijima temu. No, pitanje je zašto tema ovrha koje će uskoro preplaviti račune građana nema mjesta ni u medijima, a ni u Hrvatskom saboru, gdje se ne osnivaju povjerenstva zbog ovog velikog problema. Ostaje pitanje i jesu li uvrede na relaciji Pantovčak – Markov trg tema koja treba skrenuti pozornost s ovog ogromnog problema.