Poruka je to pacijenta koji broji zadnje dane pred povratak kući iz bolnice na Križinama u Splitu.
Iako je nekima teško povjerovati kako se zaista radi o virusu koji je “poharao” cijeli svijet, a ne o uroti, o njegovom postojanju uvjerila sam se “na svoje oči.” Još za vrijeme lockdowna, kada smo se mi novinari “ubijali” od posla izbacujući brojke, pitala sam se i sama je li moguće da postoji takav virus koji “izbaci iz cipela” doslovno cijeli svijet. Ispitivala sam sve poznate poznaju li ikoga tko je obolio ili prebolio Covid i dobivala niječne odgovore.
A zaraženi su skrivali identitet kao zmija noge. I dvije pacijentice s Križina, s kojima sam razgovarala inzistirale su na anonimnosti, kao da se radi o sramotnoj bolesti. S vremenom sam shvatila da bolest zaista postoji, a onda, radoznala kakva jesam, odlučila susresti se s ljudima koji su od nje obolili. Ali, ne zbog sebe, već zbog svih onih kojima je lakše vjerovati u razne zavjere, već staviti masku, redovito prati ruke i držati distancu.
Odjel na kojem je taj dan kada sam snimala intervjue ležalo 30 pacijenata, izuzetno je čist, a na njemu vlada tišina. Čuje se tek teško disanje kada uđete u sobu. Obje pacijentice željele su prenijeti svoje iskustvo, iako se vidjelo da im je bolno govoriti. Nisu bile na respiratoru, ali trebale su pomoć, pretpostavljam kisika. Naime, iz usta su im virile cjevčice, na rukama infuzija.
I taman kada smo krenuli prema pacijentima na respiratoru Predstojnika Klinike prof. prim. dr. sc. Ivu Ivića obavijestili su kako se upravo na jednom od pacijenata obavlja zahvat traheotomije. Naravno, odustali smo i krenuli prema izlazu, a onda je pacijent koji je bio na rubu smrti i ozdravio veselo mi doviknuo “slikaj me.”
Foto: Cronika/ D.Franjić
Nije tražio skrivanje identiteta, rado je ispričao da je preživio i koliko se raduje životu. A, korona, “to je sotona, a ne bolest,” rekao je prije nego su mu ponovno zaiskrile oči od radosti što je bolest pobijeđena, a on spreman uskoro krenuti kući.
Rekordan broj zaraženih
I upravo taj dan bio je rekordan po broju zaraženih. Prebacili smo tisuću. No, prof. Ivić je izrazio bojazan kako nam rekordni brojevi tek predstoje, posebice ako se nastavimo nedgovorno ponašati. “Kada ste na Rivi čini vam se da koronavirus ne postoji. No, kada ste na prijemu u bolnici, jako dobro znate da je virus tu,” rekao je.
Sezona gripe, viroze i koronavirusa
Zeznuta stvar je kada uz sve ovo s koronavirusom na vrata pokucaju razne viroze i gripa. Hoće li ove godine gripa ipak ostati po strani kao neželjeni gost, odlučiti će možda upravo zaštitne maske. A one bi, kako je rekao prof. Ivić trebale postati tako normalne da nam nedostaju kada ih nemamo na licu. Pomislila sam, lako je reći liječnicima kada je maska za njih normalna. Vizir nije. Čak je i nezgrapan, kao i zaštitno odijelo, ali doktori su disciplinirani i vrlo rijetko se žale.
Kada ćemo konačno virusu stati na kraj?
Pitanje je svih pitanja, a odgovor zapravo ne zna nitko. No, liječnici koji se, poput prof. Ivića s njim susreću svakodnevno, upućeniji su od nas laika koji samo čekamo da se konačno sve vrati u normalu. Da se jedno jutro probudimo, a kroz prozor sija sunce i voditelj vijesti kaže -koronavirus je umro.
I na kraju “bijele čizmice” zaštinu odjeću i zelenu kapu, koja mi je pokvarila frizuru, odbacila sam u kantu kako mi je pokazao prof. Ivić, te slijedeći njegov primjer dobro dezinficirala ruke.
Uvjerila sam se, koronavirus nije izmišljotina, a oboljeli od njega stigmatizirani su što je velika sramota, jer tko će sutra od nas završiti na “zaraznom odjelu” veliko je pitanje. Ali, mi ljudi smo takvi, mislimo da se sve loše uglavnom događa drugima. Dok se ne dogodi nama.
A onda shvatimo i koliko naši liječnici i medicinske sestre ulažu truda da nam pomognu. Spase nam živote kako bi i naše oči svijetlile kao pacijentu koji je očito shvatio koliko je život lijep unatoč svemu.
