Dogodio se đavolji plan, sačekuša koja je poslužila nekima da postanu heroji, neki zlikovci, a neki lažovi,” rekao je Stevo Culej Predsjednik Udruge specijalne policije iz Domovinskog rata “Krpelj” iz Vinkovaca, saborski zastupnik, ali prvenstveno brat poginulog vinkovačkog redarstvenika.
Razgovor je s moje strane sa Culejom započeo nelagodno, a s obzirom da godine koje su prošle zasigurno nisu izliječile rane koje njegova obitelj nosi od tog nesretnog dana kada mu se brat ukrcao u “autobus smrti”. U Vinkovcima je taj dan nastao muk od tuge. S nevjericom se šaputalo kako su mlade redarstvenika izmasakrirali u autobusu, te da su se od straha pokušavali sakriti pod sjedala. No, četnici iz Borova Sela bili su divljački nesmiljeni.
I danas je nevjerojatno da su redarstvenici tako naivno poslani u četničko leglo. Zna li se danas nešto više o razlozima?
Još uvijek stoji priča da su dvojica redarstvenika došli u Borovo Selo skinuti zastavu i da su ih zarobili. Zašto su išli tamo, kada to nije bio njihov reon, ne znam. A onda su iz Vinkovaca poslani redarstvenici, poslao ih je Slavko Degoricija bez znanja Josipa Boljkovca, a on bez znanja predsjednika Tuđmana.
Boljkovac je tada bio u Novom Vinodolskom na sastanku s jednim oficirom JNA. To mi je osobno rekao na jednom domjenku pred svjedocima.
VEZANO:
- 29. OBLJETNICA UBOJSTVA DVANAESTORICE VINKOVAČKIH REDARSTVENIKA Umjesto državnog vrha poslana izaslanstva
Zna li se zašto su se uopće sastali i o čemu su razgovarali?
To vjerojatno ima u njegovoj knjizi.
Znači, kada su dvojica policajaca ušli u Borovo Selo skinuti zastavu, njih su zarobili?
Zarobili su ih i ovaj jedan je bio ranjen. I onda su ih prebacili preko Dunava na neku vikendicu. Tamo je onaj poznati slučaj, jedini procesuiran, koji je dobio kaznu od tri godine, Milan Marinković koji ih je tukao s nekom letvom s čavlima. Onda su ih opet prebacili nazad, a akcija je već krenula.
Dakle, puno je toga rečeno, a činjenica je da su već mjesec dana prije, znači 01. travnja bili malo četnici iz južne Srbije pod zapovjedništvom njihovog majora Milutina Teodosijevića, koji su organizirali barikade i straže po selu. A kada su ulazili redarstvenici u selo “slučajno” su uklonjene barikade, pa su nesmetano ušli u centar gdje su ih u klopku dočekali.
Koliko su njih dvojica bili zarobljeni prije nego je krenula akcija njihovog spašavanja?
20-tak sati možda. Kada je napad krenuo oni su se njih odmah i riješili. Oni su poslužili samo da se naše snage uvuku tamo da se desetkuju, eto.
Tko je poslao njih dvanaestoricu?
Sastanak je bio u policijskoj upravi u Vukovaru. Na tom sastanku je bio načelnik policije Josip Džaja, bio je Totar Zvonimir kao zapovjednik specijalne, jedan od načelnika bio je i Stipan Bošnjak, Martin Matković i Andabak zvani Cigo iz Vinkovaca. Oni su bili na tom sastanku gdje je odlučeno, tj. odakle je Stipan Bošnjak nazvao Šoškočanina i rekao mu “vrati tu dvojicu policajaca, inače ćemo ti sutra u podne ući u Borovo Selo po tebe.” I Šoškočanin ih nije htio vratiti, što je normalno po njegovom planu i oni su krenuli.
Martin Matković je ušao sa svojom desetinom u mjesnu zajednicu. Od te desetine četvorica je poginula, dvoje su ranjeni. Od Cige Andabaka, koji je imao dvadesetak ljudi, njemu je poginulo šest, sedam je ranjeno. I njih je na kraju morala vojska izvući iz kućnog broja, broj 7 do mjesne zajednice.
Većina hrvatskih policajaca koji su mučeni i koji su ubijeni nakon što su bili ranjeni, među kojima je bio moj brat, ubijeni su s prijeke strane kućnog broja 7 u centru sela na kućnom broju 12 od gospodina Jovičića.
Sjećam se iz tog vremena da je priča bila strašna, da je bio grozan masakr.
Autobus se još nije uspio ni zaustaviti i već su počeli pucati po njemu, mitraljirati i rešetati. Kada pitate nekoga tko je izišao van neki se ni ne sjećaju. Recimo Matija Mikšić se ne sjeća kako je izišao van iz autobusa.
Glavni masakr dogodio se u centru Borova Sela gdje su ubijena desetorica, osim Stipana Bošnjaka i još jednog koji su ubijeni na ulazu.
Možda bi se sjetili oni koji su sudjelovali u tome planu i koji su trebali dati svoje izjave zbog analize te iste akcije, a to su načelnik policije, to je Zvonimir Totar zapovjednik i oni drugi koji jesu znali gdje je ta njihova analiza, jer ja obavljam svoju istragu sa svojim timom i knjiga će uskoro biti tiskana, tako da ćemo sve imati na jednom mjestu.
Osim njihovih izjava. Osim ako ih daju u međuvremenu, ja ću im se zahvaliti, ali ne mogu ih naći jer nisu nikada bili na mjestu gdje su im specijalci poginuli, a ni na njihovim sahranama.
Ima li tamo još bivših četnika, žive li tamo?
Ako nisu poginuli u Vukovaru, ako nisu pobjegli u Srbiju, onda ih ima. Ma naravno da ih ima.
Ja miješam uvijek Borovo i Borovo Selo. Znam da se u jednom od njih nalaze spomenici bivšim četnicima.
U Borovu Selu nalazi se spomenik njihovom ubojici Vukašinu Šoškočaninu, koji je proglašen junakom na srpskoj skupštini. I tamo stoji mauzolej od četiri-pet metara i dan danas, protiv kojega sam ja pisao pučkoj pravobraniteljici i ministru pravosuđa, ministru prostornog uređenja Štromaru i dobio sam obavijest da je to sad prebačeno za četvrti kvartal ove godine, dakle 2020., koji se neće nikada ni dogoditi. Svjesno odgađanje, rješavanje situacije četničkog spomenika, veličanje zločinca i gaženje žrtve.
Predsjednik Tuđman je od Boljkovca tražio raščlambu te akcije?
Tadašnji ministar MUP-a Boljkovac je zadužen i rekao je predsjedniku da će napraviti raščambu, a koja će biti neugodna i za našu stranu. Za što posjedujem i transkripte.
Je li Vam poznato kako je predsjednik reagirao na to?
Predsjednik je u tom trenutku imao jako puno problema u Hrvatskoj, Borovo Selo mu je bilo samo jedan u nizu problema. Pakrac, Knin, Banija i sve ostalo, gdje je on podijelio zadaću, ti napravi to, ti to i prijeđeš na drugu stranu. To je tako. Tu nema emocija, tu nema ničega. To je vođenje države bilo i to je to.