U državi u kojoj je neupitna pravda i pravo ratni zločini bili bi davno kažnjeni, nestali pronađeni, a žrtve nemilih događaja pronašle mir. Koliko daleko je Hrvatska država od toga, govori i podatak kako su ratni zločinci u afričkoj državi Ruandi iz plemena Hutu, u tromjesečnom divljanju i ubijanju mačetama naroda Tutsia, kažnjeni i sjede u zatvorima.
Mi smo kao država u kojoj se rat dogodio, za suđenje zločincima ovlasti dali agresoru na našu zemlju, a što postavlja dalekosežna pitanja kome je to bio u interesu.
Čak ni činjenica, kako u toj zemlji žive i ljudi koji cijene pravdu i istinu i trude se, poput Nataše Kandić da žrtve dobiju pravdu, a zločinci završe iza rešetaka, ne pomaže.
U slučaju Ovčara jedan od takvih zločinaca je i Milorad Pejić, koji danas mirno živi u Londonu, a koji je unatoč notornoj činjenici i svjedocima da je bio krvnik koji je vratio u hangar pokojnog Igora Kačića, starog tek 16 godina, iako je on bio prethodno određen da bude pošteđen strijeljanja, oslobođen svake odgovornosti.
Milorad Pejić u vrijeme zločina na Ovčari
No, zato, kako narod kaže, vrag ne miruje i Milorad se odlučio osvetiti istražitelju Nikoli Kajkiću jer je izvukao njegovo ime iz šešira, koji je trebao davno ostati zaboravljen na nekoj kuki na zidu slavonske kuće. Kajkić se čak “usudio” i objaviti ime krvnika zaslužnog za smrt 16-godišnjeg mladića, a kada je već bio u krvi do do koljena vukovarskih žrtava i branitelja Vukovara na Ovčari, teško je vjerovati da ruke nije dublje umočio.
Tako će umjesto Milorada Pejića, krvnika s Ovčare, na ispitivanje u DORH točno za dva dana Nikola Kajkić, istražitelj koji je otkrio brojna imena ratnih zločinaca i mjesta gdje sada žive.
Ono što je još zanimljivije, je da je taj isti Milorad Pejić, istražitelju Nikoli Kajkiću osobno priznao kako je u hangaru tukao pokojnog Vulića i Kovačića, no vjerovali ili ne, do progona zbog batinjanja nikada nije došlo jer, kako je naveo DORH batinjanje ranjenika i zarobljenika nije ratni zločin u RH, unatoč međunarodnoj konvenciji o pravima ratnih zarobljenika i ranjenika.
Oglasio se i Nikola Kajkić
A o pozivu na razgovor po prijavi osumnjičenika za ratne zločine na Ovčari, Milorada Pejića, na svom Facebook profilu cijelu priču objavio je i sam Nikola Kajkić, koji je od policijskog istražitelja ratnih zločinaca, postao njihova “lovina“.
“Za 30,06,2020 g, pozvan sam u DORH ma razgovor po prijavi osumnjičenika za ratne zločine na Ovčari, Milorada Pejića (zivi u Londonu).
U privitku je poziv DORH-a, međutim za sada je u privitku i sl. Zabilješka izjave građanina svjedoka u kojoj je svjedok iskazao a iz zapisa je vidljivo da je Milorad Pejić krvnik koji je vratio u hangar pokojnog Igora Kačića (16 g), Igor Kačić je prethodno bio određen da ga se ne strijelja, ali je zahvaljujući Pejiću vračen u hangar nakon čega su ga strijeljali, nadalje u privitku je i shema crteža kojeg je načinio Nikola Dukić zv. Giđa (svjedok suradnik specijalnog suda u Beogradu), koji je Milorada Pejića teretio da je bio u streljačkom vodu na Vorgincu (mjestu masovne grobnoce na Ovčari), naime pored Dukića još nekoliko svjedoka je teretilo Milorada Pejića za strijeljanje, a meni je u razgovoru priznao da je u hangaru tukao pokojnog Vulića i Kovačića (međutim do progona nikada nije došlo iz razloga što Dorh kaze da batinjanje ranjenika i zarobljenika nije ratni zločin u RH, unatoč medjunarodjnoj konvenciji o pravima ratnih zarobljenika i ranjenika), međutim između ostaloga Simo Rakić zvani ćića (portir tu noć 20.11.1991 na PZ Ovcara), ga je teretio za ubojstvo izvšeno pored hangara odnosno ispred portirnice na ulazu u PZ Ovčara nedaleko od hangara, a ubijeni su na tom mjesu Kovačić i Vulić (a koji se i danas vode kao nestali).
Međutim ako se sjetite sms kojim mi je Pejić prijetio sa SOA-om, kao i još više prijetnji sa laznih profila preko facebooka za koje vjerujem da su dolazili od njega ili njemu bliskih osoba, u konačnici ću ja biti kriv i za strijeljanje na Ovčari, a zločinci će slobodno šetati RH, uistinu poštena i pravedna država, dosita vrijedna svake kapi znoja, suze i straha provedenog u stvaranju iste…
Milorade čestitam ti, dok je tvojih u službama nemaš straha za progon!!
Iako ću ja i dalje biti uporan i objavljivati imena svjedoka i dokumenata osoba koje te terete za zločin na Ovčari, nadam se da u snu mirno ne spavaš i da te naši mrtvi podsjećaju na tvoje grijehe… ali budi siguran da kod dragog Boga se nitko neće nekažnjeno provući pa tako ni TI, tamo nema tvojih ili mojih, taj sud te sigurno čeka!!!!!!”
Svjedočenja preživjelih žrtava bez uspjeha i s puno trauma zbog vraćanja na traumatična događanja
Nitko se ne želi sjećati događanja u kojima je bio premlaćivan, možda čak i silovan, gdje je gledao najteže zamislive oblike mučenja ljudi s kojima je možda odrastao ili su mu bili čak članovi obitelji, ali preživjeli Vukovarci i branitelji Vukovara uporno daju iskaze, pričaju svjedočanstva, sve u cilju da se krvnici privedu pravdi.
No, iako se neprestano tvrdi kako se u Hrvatskoj događaju presude ratnim zločincima, očito oni koji čitaju o njima ne pročitaju da su isti nedostupni hrvatskoj državi.
Zašto nedostupni kada postoji tjeralica i zahtjev za izručenje? Kome je u interesu da se zahtjevi po tjeralicama ne provode? Kome je u interesu da se čak ni ne izdaju tjeralice? I što se krije iza sudjelovanja JNA u Vukovaru na Ovčari i Veleprometu, na krvničkim pogubljenjima Hrvata iz Vukovara, branitelja Vukovara s raznih strana Hrvatske, pa čak i državljanina Francuske, Srba koji su bili lojalni hrvatskoj državi, a koji su prošli najgore u toj mahnitoj igri pomućenog uma spremnog žrtvama vaditi oči, rezati nosove, prerezati vrat, silovati čak i dječake…
Kada bi bilo pravde i u toj povezanosti imena i zakona, ne samo tadašnjih četnika, već i onih koji su u ime JNA obavljali egzekucije, a posebice bili naredbodavci, te isplivala sva imena duboko pokopana u danima krika i jauka na Ovčari i Veleprometu, slavonska zemlja natopljena krvlju procvjetala bi tisućama krvavo crvenih makova.
A svjedoci o svim tim događajima još žive.
Zar zaista nema ljudske, već samo Božije pravde?
Pravde ima u pojedinim državama, no u našoj, nastaloj na žrtvi koja vapi iz zemlje obrasloj travom, pravde nema. Zločinac još uvijek gazi zemlju ispod koje kosti mučenih i ubijenih nemaju mira. Žrtve Vukovara susreću svoje silovatelje, a iza prozora u tami pale svijeće i brišu suze koje su po njihovim licima već izbrazdale duboke bore. U noćima dok mole za kosti svojih mrtvih, ma gdje bili, samo još vape Bogu da dočekaju da ih pronađu i budu zajedno barem u grobu.
I tu ministar Tomo Medved radi što može, traži i kopa po mjestima u Negoslavcima i okolici, no još je puno onih o čijim kostima Srbi iz sela u okolici Vukovara šute. Neki zbog nečiste savjesti, drugi iz straha od osvete.
Za to vrijeme krvnici poput Milorada Pejića mirno žive u Engleskoj, zahvaljujući lažnom svjedoku i novcima kojima je potkupio ostale da ga ne spominju. A ljeto, tko zna, možda upravo provodi na hrvatskoj obali i smije se Hrvatima koji su samo u Domovinskom ratu pokazali da postoji ono što im je sveto, ono što ne dopuštaju dirati.
