Splićanin, Alen Juginović, dr.med. i zaljubljenik u mozak odlučio je posjetiti Ameriku i obići najveća svučilišta svijeta, no dogodilo se ono što nije planirao – ljubav na prvi pogled. No, ako mislite na klasičnu ljubav muškarca i žene, varate se, kemija se dogodila između Alena i sveučilišta Harvard, koja je odmah rezultirala trogodišnjim ugovorom.
S dr. Juginovićem smo putem Skypa porazgovarali o njegovom radu na Harvardu, koronavirusu u Americi, cjepivu na kojem se i na Harvardu radi, a nezaobilazna tema nam je bila i mozak.
Alene, kako je s druge strane bare?
Pa ovdje su, ja bih rekao, isto stroge mjere kao i u Hrvatskoj, osim nekoliko razlika koje sam ovako primjetio. Ono što je meni zanimljivo je, kada se kaže SAD ipak bih volio da se podijeli na 50 Saveznih država, a svaka Savezna država ima svoje mjere. Dakle, neke Savezne države su dosta strože, npr. New York gdje vlada strogoća, dok u drugim Saveznim državama je isto strogo, ali manje.
Što se tiče stanja ovdje, zabranjeno je okupljanje više od 10 ljudi, ali zanimljivo ljudi se mogu okupljati u parku. Normalo, da održavaju distancu.
Slušaju li ljudi upute?
Generalno bih rekao da. Nažalost, na početku nije bilo najozbiljnije shvaćeno i onda se dosta slučajeva počelo pojavljivati i država se počela zatvarati. Mislim da je u Americi malo manje od 700 tisuća ljudi zaraženo, što je naravno ogroman broj, ali Savezna država New York i grad New York su daleko najviše pogođeni.
Kako je na Harvardu gdje ste sada?
Na Harvadu je prekrasno, ja bih dodao prije ove krize. Čovjek očekuje puno od takvih sveučilišta, ali mislim da dobije i puno više nego što očekuje. Kako bih to najbolje opisao je kako je to mjesto gdje su prilike mnogobrojne i jako puno ovisi o vama želite li ih i imate li snage i volje iskoristiti ih. Ovdje ste okruženi vrhunskim znanstvenicima na svakom koraku i ovo je jedna fenomenalna sredina za rasti i razvijati se.
Ima li zaraženih na Harvardu?
Evo jedna kratka priča kako je sve počelo ovdje. Mislim da je to bio kraj drugog ili početak trećeg mjeseca i mi smo bili na radu u laboratoriju. Savršeno normalno i sve je bilo ok i dolazili su nam mailovi “nema zaraženih, nema zaraženih” i onda se odvija jedna konferencija nedaleko od nas i onda smo svi mi dobili mail da se zatvara jedna ulica pokraj Medicinskog fakulteta ovdje na Harvardu, jer su tu brojne bolnice oko Medicinskog fakulteta. A, onda je vrlo brzo došla informacija da su na toj konferenciji bile određene osobe koje su bile zaražene koronavirusom, pa su svi sudionici te konferencije, njih 200-300, prebačeni u bolnicu. I od tada je počelo zatvaranje i na Harvardu i na MIT-u
Ima zaraženih na Harvardu, ali misim da je maksimalno 100, što se tiče baš Harvarda.
Kako ste uopće otišli na Harvard?
To je jedna zanimljiva priča. U rujnu prošle godine otišao sam u Houston Texas Cancer center, koji je jedan vrhunski centar za istraživanje i liječenje raka što se tiče svjetskih razmjera i tamo sam bio na neuroonkologiji, na odjelu koji me jako zanima, jer je vezano za neurologiju, neuroznanost i slično. I onda sam odlučio, kada sam već u Americi, da posjetim najbolja sveučilišta svijeta i doslovno sam otišao na avion, do Stanforda, do Harvarda, MIT-a, do Columbie i samo e-mailao ljude koji se bave područjem koje me zanima. To je primarno neuroznanost.
I tako sam otišao u San Francisco na dva dana, u Boston, ovdje na Harvard. Sjećam se jako dobro tog dana. Letio sam noćnim letom iz San Francisco za Boston i došao sam ovdje i taj dan sam prvo otišao na MIT sveučilište, koje je fenomenalno. Jedan kolega me proveo. To su strašna svjetska sveučilišta.
A idući dan mi je ostalo do oko jedan do dva sata da odem na Harvard. I ja odem na Medicinski fakultet tu na Harvardu, pričekam tu profesoricu koja me odvela u laboratorij. Onda smo sjeli u njen ured i počeli pričati o tome čime se bavim, što me zanima, što sam u životu radio, koji su projekti i mi smo pričali možda dva i pol – tri sata. Meni je tada bilo jasno da ovo nije najtipičniji obilazak Harvarda i možda zadnjih 10-15 minuta sam otišao u laboratorij i vidio kako to sve funkcionira, popričao s ljudima koji tamo rade. I vratimo se u ured i ona mi kaže da je njoj bilo jako zanimljivo i jako drago što se bavim tim i tim područjem, da je bila impresionirana time čime sam se bavio i rekla da bi volila da ostanem na Harvardu.
Meni je to bilo nevjerojatno i sve dalje je prošlost, što kažu.To je bio trenutak koji čovjeku promjeni život.
I što konkretno radite na Harvardu?
Primarno se bavim molekularnim mehanizmom spavanja u mušica i miševa. Trenutačno radim na nekoliko projekata, a jedan od njih je mogu li određeni mirisi, koji su primarno vezano bilo za hranu, bilo za reprodukciju, bilo za opasnost probuditi ih i u kojim koncentracijama, za vrijeme spavanja mušica. A čisto jedan zanimljiv podatak kako znamo da mušica spava, jer nije baš da zatvori oči kao čovjek i legne. I znanstvena definicija, vjerovali ili ne, “spavanje mušica je ako se pet minuta ne kreće mušica spava“. Tako da mi čekamo da se pet minuta mušica ne kreće, onda pustimo određene mirise i vidimo budi li se mušica ili ne.
Ostali projekti kojima se bavimo tu s miševima je da im ne dopustimo da spavaju, tako da izvršimo jednu deprivaciju spavanja i gledamo je li oksidativni stres, odnosno jesu li određeni kisikovi radikali, koji se oslobađaju u slobodnim crijevima, veći za vrijeme spavanja ili možda nemaju veze s deprivacijom spavanja. Zaista, fenomenalna istraživanja koja se ovdje rade. I uživam svaki dan. I čak i sada za vrijeme korone čitam te radove.Odlično iskustvo.
Moram priznati da ste se nekako promijenili, izgledate puno opuštenije. Promijenio Vas je Harvard, promijenila Vas je Amerika.
Ono što me u Splitu najviše radovalo je rad s kolegama studentima, njih nekoliko, koji su fenomenalni ljudi i koji zaista mislim da zaslužuju ovakvu priliku. Strašno me radovalo raditi projekte koje sam imao u Splitu. A, ovdje je jedna druga sredina gdje se primarno fokusiram na znanost. Kada je čovjek ovdje ne doživljava na kojem se mjestu nalazi i koju znanstvenu povijest to mjesto ima, već se trudite svaki dan što bolje raditi, što više čitati, što više se truditi, jer znate da će vrijeme isteći i ne želim za tri godine, kada ovaj ugovor završi, sebi govoriti “ajoj, da sam barem to i to“. I onda, kada pričate s ljudima koji dođu ovdje na konferenciju i kažu “joj da barem ovdje studiram” , onda čovjeku dođe do glave “znaš li ti gdje se nalaziš“. Opušten sam, ali svaku sekundu ovdje iskorištavam jer znam da je to nepovratno.
Znači, vratiti ćete se opet u Split?
Tako bi trebalo biti, ali jako je teško reći što će biti za tri godine.
S obzirom da ste Vi zaljubljenik u mozak, moram Vas pitati što naš mozak kaže, kako radi na ovu situciju kada moramo biti u izolaciji, kada osjećamo strah?
Jako je zabrinjavajuća situacija u svijetu što se tiče mentalnog zdravlja. Mislim da je to možda zanemareno, a mislim da će biti velikih konsekveci što se tiče mentalnog zdravlja, osobito sada. Ljudi su društvena bića i kada ljude izolirate, što se tiče znanstvene strane, određeni hormoni uključujući oksitocin, koji je tu jako važan što se tiče socijalnog kontakta, se ne luče u tolikoj količini u kojoj se luči kada je inače čovjek u društvenom kontaktu. I kada nema tog oksitocina, koji nas u društvenom kontaktu čini prihvaćenim, drago nam je i slično, onda konsekvence toga mogu biti problemi s mentalnim zdravljem na koje treba obratiti pozornost.
Ali, isto tako, što se tiče stresa i nesigurnosti, što je isto tako važno. U Americi trenutno 22 milijuna ljudi nema posao što je ogroman stres, ne samo za te ljude, njih 22 milijuna, već i za njihove obitelji i prijatelje. To su ogromne količine ljudi koji su u stresu i strahu i javljaju se isto tako i problemi sa spavanjem, osobito insomnia ili nesanica.
Sada bi zapravo trebalo umiriti mozak, a to je teško. Kako umiriti mozak?
Izišla je jedna izvrsna studija u kojoj je grupa istraživača rekla da rutina u ovim trenucima krize značajno pomaže ljudima. Hoće kazati da čovjek stvori neku određenu rutinu, ne mora to biti nešto određeno kompleksno. Rutina znači, želim ujutro popiti kavu i to je moja rutina u 9 sati. Nakon toga žeim čitati neku knjigu ili učiti novi jezik. Ta rutina, ne samo što skreće misli s tema koje se događaju, već i smiruje.
A ostalo, mislim da nije korisno konstantno gledati brojke umrlih i zaraženih, jer to nikome nije drago i mislim da to nikako ne može opustiti čovjeka. Naravno da je dobro informirati se tu i tamo.
Cijeli intervju u kojem Alen Juginović, dr.med. govori o cjepivu koje se istražuje na Harvardu, ekonomskoj situaciji u Americi, o tome zašto su neki koji su prebolili Covid-19 ponovno pozitivni na koronavirus, što posebno zabrinjava američke liječnike, pogledajte u video snimci.