Miro Kovač, koji pretendira na mjesto predsjednika HDZ-a u izbornoj kampanji pokazao je tek jednu stranu, onu političku. No, da se iza ozbiljnog lica krije zanimljiva i svestrana osoba, pokazao je u intervjuu za Croniku, za koji je uspio odvojiti vrijeme u zgusnutom rasporedu.
Kandidat za predsjednika HDZ-a Miro Kovač predsjednika Tuđmana je upoznao davne 1995. kada se zaposlio u Uredu predsjednika u Odjelu za informiranje.
Gospodine Kovač, kako ste se uspjeli zaposliti u Ured predsjednika Tuđmana? Jeste li imali vezu?
U životu sam sve napravio sam, nitko me nije gurao. Tada sam živio u Parizu i išao redovito na misu “na Bagnoletu”. Tako sam preko Hrvatske katoličke misije saznao da se u Odjelu za informiranje Ureda predsjednika traži djelatnik. Prijavio sam se i obavio razgovor s Brankom Salajem, tadašnjim ministrom informiranja u Vladi nacionalnog jedinstva, koji je od ’92 do ’95 bio veleposlanik u Parizu. Obavili smo razgovor i odlučio me preporučiti.
U to vrijeme ste upisali magisterij na Sorboni?
Da, kod mene je to nekako išlo prema planu. Nakon odsluženja vojnog roka vratio sam se u Njemačku, gdje sam bio maturirao i gdje su mi tada živjeli roditelji, i upisao ekonomiju u Bielefeldu, Ubrzo sam se prebacio na humanističke studije na sveučilištu u Hannoveru, gdje sam upisao anglistiku i romanistiku.
Poznato mi je da u Njemačkoj ne štede djecu kao kod nas, pa počimaju rano učiti radne navike. Jeste li i Vi nešto radili tijekom školovanja?
Radio sam razne poslove i kao srednjoškolac i kao student.
Kako ste se onda našli u Francuskoj na Sorboni?
Njemačka i Francuska sklopile su već 1963. sporazum o priznavanju ispita, a ja sam želio na Sorbonu. Upisao sam dva fakulteta paralelno, na jednom sam studirao anglistiku, a na drugom lingvistiku… U Francuskoj sam diplomirao anglistiku, a ispite položene iz lingvistike priznali su mi u Hannoveru gdje sam i magistrirao.
Na Sorboni sam upisao i završio magisterij iz nacionalnih i europskih politika država članica Europske unije. A onda sam upisao doktorski studij na sveučilištu Sciences Po, preteču fakulteta koji je u 19. stoljeću pohađao Stjepan Radić. Mentor mi je bio profesor političke filozofije Pierre Hassner, učenik slavnoga Raymonda Arona.
Kojemu nije bilo drago kada je čuo da idete raditi za Tuđmana
“Vi i vaše tuđmanovske avanture,” rekao mi je tada. Bio je ljutit i otkazao mi mentorstvo. Kada sam odlučio poslije vratiti se na Sorbonu, vratio sam se svom profesoru Jeanu Claudeu Allainu, povjesničaru kod kojeg sam završio magisterij i upisao doktorat iz povijesti međunarodnih odnosa.
Zapravo me zanimala uloga Francuske u stvaranju prve Jugoslavije i francuski pogled na hrvatsko pitanje tijekom Prvoga svjetskog rata, sve do šestosiječanjske diktature kralja Aleksandra, pa sam odlučio to istražiti. Istraživao sam u puno francuskih arhiva, u arhivu ministarstva vanjskih poslova, arhivu francuske kopnene vojske, te u nekoliko važnih knjižnica. Bilo mi je važno dokazati sebi da sam u stanju na francuskom jeziku napisati i obraniti doktorat.
Za koji ste, naravno dobili najvišu ocjenu? Moram pitati i kako ste se financirali. Život u Francuskoj zacijelo nije jeftin.
Točno, dobio sam najvišu ocjenu. A što se financiranja tiče imao sam francusku stipendiju.
Kažu da se tema na kojoj ste doktorirali jako svidjela predsjedniku Tuđmanu.
Da, i sam predsjednik se u svojim istraživanjima dosta bavio monarhističkom Jugoslavijom i njezinim međunacionalnim odnosima. U to vrijeme Hrvati nisu bili međunarodni politički čimbenik, nije se za nas baš ni znalo. U Austro-Ugarskoj smo se ubrajali među tzv. drugorazredne narode, iako smo imali ugovorne odnose s Mađarima.
Kada ste 1999. imenovani za pomoćnika savjetnika za euroatlantske integracije, odnijeli ste, tada već bolesnom predsjedniku Tuđmanu kopiju svog doktorata na francuskom jeziku
Razgovarali smo o temi mog doktorata. Kažem mu: “Predsjedniče, došao sam do zaključka da su se Trumbić i Supilo borili za hrvatsku stvar i da su teško mogli drugačije”. Iako je u to vrijeme, potkraj 1990-ih, ta teza bila vrlo nepopularna, on je rekao: “Naravno, to je bio jedini put. Da nisu, izgubili bismo puno više hrvatskog teritorija.” Na što sam mu uzvratio da su Mađari bili manje pragmatični i izgubili dvije trećine teritorija koji su bili politički kontrolirali.
Vi ste zapravo iz Dalmacije?
Obiteljske korijene vučem iz Ričica u Imotskoj krajini. I očeva i majčina loza raspoređena je u trokutu između Ričica, Podzavelima i Podbile, s druge strane granice. Otac Mijo je potkraj 1950-ih otišao na privremeni rad u Njemačku. Kao i mnogi drugi, kako kažu, trbuhom za kruhom. Majka Štefica 1960-ih se preselila u Solin, gdje je rodila mene, a brat i dvije sestre rođeni su u Njemačkoj, gdje smo poslije preselili.
Mene je u Solinu krstio legendarni solinski župnik Miro Tugomir Jovanović, a i kum mi je bio Miro. Jedno krštenje, a trojica imenom Miro. Otprilike 1970.-te moji su prodali imanje u Solinu i sagradili kuću u Segetu Donjem. Osnovnu školu sam pohađao u Zagrebu i Njemačkoj.
Zašto u Zagrebu?
Jednostavno je tako ispalo. Kao i da sam kao dječak išao na selekciju Dinama iako sam žestoki Hajdukovac i cijela obitelj “druka za Ajduka”. Dao sam pet golova na utakmici, ali nisam primljen u Školu Hitrec-Kacijan, što mi je bila velika želja. Rekli su da nisam dovoljno brz.
Ovako ste ozbiljni, pa mi je teško zamisliti Vas kao dječaka ili mladića koji izvodi nestašluke
Volio sam glazbu i Zagreb. Redovito sam dolazio i onda smo izlazili u Saloon, Lapidarij i druge klubove. Kao i moji vršnjaci igrao sam nogomet i košarku i slušao Novi val.
Svojim njemačkim prijateljima, s kojima sam slušao alternativnu glazbu, govorio sam o Novom valu. Zajedno smo slušali ploče koje sam tada kupovao u Muzičkoj nakladi na uglu Ilice i Mesničke ulice. Kao Gimnazijalac u Hannoveru bio sam pravi buntovnik.
Kako ste preživjeli vrijeme iza Tuđmana? U to vrijeme bila je tzv. detuđmanizacija
Oženio sam se i dobio troje djece (smije se). Da, oženio sam se s Monikom i imamo Rafaela, Graciana i Klaru. Svi žive i školuju se u Zagrebu. U Uredu predsjednika formalno sam “preživio” do 2001. godine, a onda, zahvaljujući poznavanju jezika i doktoratu završio sam u diplomaciji i otišao raditi kao politički savjetnik u Veleposlanstvu RH u Kraljevini Belgiji, koje je pokrivalo i Luksemburg.
U Bruxellesu sam bio dvije godine i usput pomagao na priključenju HDZ-a Europskoj pučkoj stranci. Od rujna 2003. radio sam u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Parizu.
Godinu dana nakon pobjede HDZ-a na parlamentarnim izborima 2003. postao sam pomoćnik ministra vanjskih poslova. Ministar je bio Miomir Žužul, kojega je onda naslijedila Kolinda Grabar-Kitarović. Ja sam bio zadužen za Diplomatski protokol i uglavnom pokrivao rad Vlade. Drugim riječima bio sam non-stop u pokretu. Obišao sam tada cijeli svijet. Čak sam i rođenje svoje kćeri Klare dočekao na putu u New Yorku.
2008. dopala me važna i prestižna dužnost veleposlanika u Njemačkoj. Neposredno prije odlaska na mandat tadašnji europski povjerenik za proširenje Olli Rehn dobacio mi je: “Idete u Njemačku? To je hrvatski Air Force One. U Berlinu sam bio kada je Sanader dao ostavku.
Preskočiti ćemo Milanovićevu vladu…
Od njih sam dobio ponudu za veleposlaničko mjesto u Poljskoj i odbio.
No, s Karamarkom ste se dogovorili
Bio sam u kontaktu s Tomislavom Karamarkom, tadašnjim šefom oporbe i predsjednikom HDZ-a. Potkraj siječnja 2014. na sjednici Predsjedništva HDZ-a izabran sam za međunarodnog tajnika stranke. Dao sam otkaz u MVP-u, gdje sam imao najviši rang, onaj veleposlanika, i prešao profesionalno raditi u stranku.
Onda je počela bitka, europski izbori, napad EPP-a zbog zajedničke liste s Ružom Tomašić, što smo morali braniti. Potom sam izabran za čelnika stranačkog stožera za izbore za predsjednika Republike. Bio je to težak i nezahvalan posao. Vjerovao sam od početka u uspjeh Kolinde Grabar-Kitarović. I pobijedila je. Bila je nevjerojatna mobilizacija za nju.
U kampanji za parlamentarne izbore 2015. nismo bili dovoljno vješti. Pobijedili smo, ali smo jedva sastavili Vladu s Mostom. Ta je Vlada imala veliki reformatorski potencijal, no poslovni model nije bio dovoljno dobro osmišljen.
U Karamarkovoj Vladi bili ste ministar vanjskih poslova
Da, no onda je uslijedila Karamarkova ostavka u lipnju 2016. Razmišljao sam o kandidaturi za predsjednika HDZ-a, međutim, već su teren za Plenkovića pripremili Vladimir Šeks i Mate Granić.
Cijelo se vrijeme Karamarka plašilo Plenkovićem. Mnogi su se ljudi samo prešaltali i prihvatili Plenkovića, koji je na valu Karamarkovih uspjeha preuzeo stranku, energiju koja je postojala i dobro je iskoristio. Plenković je na važna mjesta na listama stavljao ljude svjetonazora koji je bio tradicionalan i zato je HDZ dobio parlamentarne izbore, no nakon toga je te ljude maknuo, marginalizirao.
Na tim sam izborima bio na šestom mjestu u 9. izbornoj jedinici, ali sam preferencijalno završio na prvom mjestu.
Ono što je izazvalo razdor u HDZ-u, odnosno kap koja je prelila čašu, bila je ratifikacija Istanbulske konvencije u travnju 2018. Plenkovićev način komuniciranja bio je nedopustiv. Predsjednik stranke nije smio na svoju ruku donijeti odluku o ratifikaciji Istanbulske konvencije, morao je prethodno pitati Predsjedništvo, savjetovati se s članstvom, ali nije.
Na sjednici Predsjedništva stranke u jesen 2017. godine, naime, bilo je dogovoreno održavanje tematske sjednice koja nikada nije održana. I kada se činilo da će se stanje u HDZ-u zbog Istanbulske konvencije smiriti, neuspjesi na europskim izborima 2019. izazvali su šok i nevjericu u stranci.
Način sastavljanja liste potvrdio je da se postupa svojevoljno i tvrdoglavo. Nije pomogla ni Angela Merkel na skupu u Ciboni, ni Thompsonova pjesma, ni pjevanje, ni cupkanje. Stranka je bila ranjena. Plenkovićeve protivnike dodatno je ogorčio poraz Kolinde Grabar-Kitarović na predsjedničkim izborima. Sve je to otišlo predaleko. Ovo više nije narodnjački HDZ, postao je elitistička stranka. HDZ se mora promijeniti, ne možeš imati HNS-ovski HDZ.
Nakon važnog sastanka u Dalmaciji, u siječnju ove godine i sastanka u Zagrebu iskristaliziralo se da je prirodno rješenje promjena u vodstvu stranke.
I tu ste se kandidirali Vi, ali uz Vas u paketu idu i Penava i Stier.
Da, gradonačelnik Vukovara Ivan Penava, Davor Ivo Stier i ja, uz potporu Milijana Brkića, i bivših ministara Andrije Hebranga i Ljilje Vokić, te Stjepana Tuđmana i drugih utemeljitelja stranke idemo vratiti HDZ kako ga je ustanovio dr. Franjo Tuđman, kao narodnjačku hrvatsku stranku, koja okuplja ljude suverenističkog, državotvornog, demokršćanskog i domoljubnog usmjerenja. Idemo po pobjedu, idemo mijenjati HDZ.
