Kakve poruke putem medija šalju vodeći političari spominjanjem dosade na predsjedničkoj funkciji i jazavaca u premijerom uredu?
Ono što čovjeka razlikuje od životinje je sposobnost razgovora, odnosno komunikacije, dok se kvaliteta čovjeka odražava u kvaliteti njegova razgovora. Razgovorom učimo surađivati, a uspješni se dijalog sastoji od obostranog slušanja, razmišljanja i onda govorenja. Mudri ljudi kažu kako treba puno razmišljati, dva puta više slušati, a jedan puta manje govoriti.
Sve su to definicije o komunikaciji koju su prekršili predsjednik RH i predsjednik Vlade RH u protekla dva dana i ispunili medijski prostor netrpeljivošću, prepucavanjima, lakomislenim izjavama i negativnim porukama.
I dok je premijer Plenković poručio predsjedniku, koji se obrušio na Nacionalni stožer nazivajući ga “parastožer”, da laže, halucinira, da mu je dosadno, predsjednik Milanović poručio je kako u “premijerovom uredu rade jazavci koji pišu noću na Twitteru.”
Medijski kanali zaglušeni su negativnim porukama kojima su se danas pridružili i ministri u obrani premijera Plenkovića. Stil je to koji Plenković gaji od početka pandemije, kada je u “vatru” gurnuo Stožer, a on ostao iza. Takvu ulogu danas su dobili i ministri.
Za to vrijeme Milanovića se opravdava osebujnim stilom predsjednika s karakterom. Analizirajući njihovu komunikaciju, može se samo reći kako se ovdje ne radi ni o osebujnosti, ni predsjedniku s karakterom, a ni asertivnoj komunikaciji kakvu bi trebali voditi predsjednik i premijer bilo koje države.
Kakva treba biti javna komunikacija?
Naime, glavna obilježja asertivne komunikacije su odgovorno i samopotvrdno ponašanje, pri čemu se jasno iznose stavovi, mišljenja i ciljevi, pri tome ne kršeći prava drugih, već ih uvažavajući.
A upravo napadački način komunikacije, koji je i uvredljiv, dvojice hrvatskih državnika, pri čemu dociraju jedan drugome, ne uvažava hrvatske građane koji su im dali svoje povjerenje. Ono što je ovom prigodom zaboravljeno poruka je poslana putem medija o načinu prihvatljive komunikacije.
A upravo javna komunikacija, odnosno komunikacija javnih osoba, posebice političara, putem medija poruka je narodu na koji način rješavati probleme, te koja vrsta komunikacije “pali”. Poruka je to posebice mladima koji uvrede zapakirane u tvrdu kohabitaciju prepoznaju samo kao poruku na koji način postati uspješan.