A Kajkiću prijeti, ni manje, ni više već Milorad Pejić optuženik za ratni zločin na Ovčari
U telefonskom razgovoru Nikola Kajkić je rekao kako se ne boji, iako se nikad ne zna. No, kako je i najavio u svojoj objavi na svom Facebook profilu istinu će reći kada bude hladne glave i kada se posavjetuje s odvjetnikom, a to će biti za par dana.
Gdje je Milorad Pejić optuženik za ratni zločin?
Inače, Milorad Pejić, nakon cijele priče na Ovčari mirno živi u Londonu, dok u Negoslavce kod Vukovara u svoju kuću dolazi na godišnji odmor. Negoslavci su 1991. godine prema popisu stanovnika brojali 1682 stanovnika, od kojih su 1594 bili Srbi. No, poslije Drugog svjetskog rata tu su zapravo doselili Hrvati iz Zagorja i drugih dijelova Hrvatske, no kada se vidjelo da je upravo u ovom selu, koje potječe još iz rimskog doba, zemlja izuzetno plodna, Hrvati su preseljeni oko Vinkovaca, a njihovo mjesto preuzeli su Srbi.
Početkom Domovinskog rata sela s većinskim srpskim stanovništvom, pa tako i Negoslavci, pretvorena su u četnička legla, u kojima su odmah pobijeni Hrvati, ukoliko ih je bilo, a iz tih sela se napadalo Vukovar i Vinkovce. Četnici u tim selima, poput primjerice Negoslavaca i Ostrova, toliko su bili zagriženi u svojim idejama, da su čak spremno likvidirali i svoje sunarodnjake, ukoliko se nisu slagali s njihovim idejama i postupcima.
I upravo iz Negoslavaca je Milorad Pejić zajedno sa svojim šurjakom, koji danas mirno živi u Negoslavcima, krenuo u Vukovar na Ovčaru, gdje su pokazali Hrvatima koliko kreativnosti imaju kada su pitanju ideje o načinima mučenja i ubijanja.
Zašto?
Istražujući način razmišljanja Srba koji su nosili kokardu i koji su ubijali i mučili na najstrašnije načine, najviše me zanimao odgovor na pitanje zašto. A odgovor sam dobila upravo od čovjeka koji je bio na čelu četnicima iz Ostrova i koji me uljudno pozvao u goste, a na pitanje zašto odgovorio je da su ih Slavonci već od Drugog svjetskog rata ponižavali.
Nisam se uputila u Ostrovo u goste iako sam bila pozvana na par dana, znajući kako su upravo u vrijeme Domovinskog rata ubili Srbina čiji je sin bio četnik, a razlog je bio njegovo neslaganje s ratom. Nazovimo to nepovjerenjem, no ideja o ratu zasijana je još u vrijeme kada je u slavonskim selima vladalo povjerenje, kada se išlo komšiji u susjedno selo na slavu, a njih pozivalo na hrvatske proslave.
Upravo u to vrijeme, Srbi iz Ostrova i Negoslavaca priključili su se vinkovačkom Lovačkom društvu i redovito s njima putovali autobusom u susjedne države, kupujući svaki puta karabine. A njih su preko granice prenosili jednostavno, tako što su ih rastavili i dijelove podijelili ostalim članovima navedenog lovačkog društva. Naivni Hrvati su se čudom čudili što će Srbima toliki karabini, ali puni povjerenja prenosili su dijelove.
Mnogi koji su žarili i palili i služili se krilaticom “sad ćeš bre da vidiš kako kolje Srbin“, danas žive u tim selima, na čijim počecima i kraju stoje table s nazivom na ćirilici. Ipak, svjedoci smo procesuiranju ratnih zločinaca, ali samo onih koji su nedostupni hrvatskom zakonu.
