Stečaj Uljanika je ponovno odgođen, a kako kaže dr.sc. Vlado Brkanić, Uljanik nije u fazi za restrukturiranje, već u fazi bankrota. Je li gubljenje vremena u donošenju odluke o Uljaniku uzrokovano nepoznavanjem značenja restrukturiranje, sanacija i stečaj?
Danas je na Trgovačkom sudu trebalo biti ročište za otvaranje stečaja nad pulskim Uljanikom, koje je predložila Fina. U prijedlogu je navedeno da je Uljanik s datumom 21. siječnja imao neizvršenih osnova za plaćanje u neprekinutom razdoblju od 120 dana, čime je stekao potpune uvjete za stečaj.
Osim što u prijedlogu Fine piše da je ukupan iznos nepodmirenih obveza 75,9 milijuna kuna, navode se i 1400 zaposlenih. Novo ročište zakazano je za 3. svibnja na Trgovačkom sudu u Pazinu.
Je li razlog odgode ročišta jučerašnja Premijerova izjava?
Jučer je po četvrti puta odgođeno ročište za stečaj 3. Maja, čime je sutkinja Trgovačkog suda u Rijeci prebacila lopticu premijeru Plenkoviću da se izjasni. Iako je Premijer uglavnom odlučan u donošenju svojih odluka, odluku da bude zapamćen kao grobar brodogradnje u Hrvatskoj, kako pišu neki mediji, nije htio preuzeti na sebe. Zapravo, ostavio je sve opcije otvorene. Neobična je i odluka da, nakon što je jučer izjavio kako Tomislav Debeljak, odnosno tvrtka Div, nije prihvatljiva kao ulagač, Debeljaka ponovno vrati u igru. Cijela priča oko Uljanika izgleda kao vruć krumpir, koji suci Trgovačkih sudova prebacuju Vladi i Premijeru, a oni pak čekaju odluku sudaca da se priča oko Uljanika zatvori. Jedan od razloga zašto Premijer ne želi donijeti jasnu i konačnu odluku su vjerojatno i izbori za EU parlament.
U svakom slučaju, u razgovoru s Borisom Cerovcem, predsjednikom Jadranskog sindikata, osjeća se optimizam radnika. Cerovac je napomenuo da bi stečaj značio gašenje Uljanika, ali i gašenje srednjih škola, kao i fakulteta metalskih zanimanja, pa čak i socijalne nemire. Premijerova izjava, koja je diplomatski sročena, za radnike Uljanika znači nadu u restrukturiranje Uljanika.
Što bi zapravo značio stečaj za Uljanik i 3. Maj?
Pitanje sam postavila jednom od najboljih hrvatskih financijskih stručnjaka, dr.sc.Vladu Brkanića iz RRIF-a, koji se potrudio da njegov odgovor bude jasan i najvećem laiku.
Zašto se radnici Uljanika toliko boje stečaja, kada je npr. Pevec jako dobar primjer da upravo poslije stečaja poduzeće može još uspješnije poslovati? Možemo li usporediti stečaj Peveca i Uljanika?
“Ta dva slučaja nisu ista. Financiranje Peveca je bilo drugačije, Nakon prihvaćanja stečajnog plana, od strane vjerovnika, a najveći vjerovnici su bili banke i dobavljači, svi su se složili, odnosno banke su se složile da će za ponovno punjenje robnih kuća odobriti kredit Pevecu iz kojeg će sve nabave robe ići uz avansno plaćanje. Kada se dođe u takvu situaciju, da netko po stečajnom planu nastavlja posao, nitko neće dati robu ako nije plaćena. I to je bilo inicijalno tako. I kad je krenuo posao, nakon nekoliko mjeseci, onda je išlo i redovno plaćanje dobavljačima i stvari su krenule ovako u ovom smjeru uspjeha.
U Uljaniku, tu su preveliki dugovi i prevelike obveze. Tu su većinski dioničari bili radnici, pa država, pa ne znam tko još. Država je novac davala na ovaj način, samo radi isplate plaća, a tamo se ništa nije događalo.
Samo restrukturiranje prije, to je bila zabluda, a oni su stalno davali vjeru u neko restrukturiranje. Tu je već bila greška u nepoznavanju pojma što znači restrukturiranje. Restrukturiranje znači, u toku života poslovnog subjekta postoje unutarnje snage i vrijednosti i proizvodni potencijal i radni i slični, koje treba samo preurediti da bi se nastavilo daljnje poslovanje bez gubitaka, i da se dakle, sa svojim snagama poduzeće oporavi. Ovdje to nije bilo moguće, zbog toga jer su oni gubitke već stvorili i potrošili sve avanse za ono što su već prije trebali dovršiti, a od budućih kupaca. Oni su sve to potrošili za stare brodove. Kada su to potrošili, više nije bilo narudžbi, a oni su sklapali narudžbe da dobiju avanse i na temelju tih ugovora su dobivali i jamstva od države, za taj avans koji je bio činidbena garancija itd. Dakle, hoću ovdje reći, ovdje su to bili pregolemi novci i nije bilo banaka ili države, koja bi stala iza njih da kaže, sad mi trebamo financiranje ponovno poduprijeti.
Ovdje je zapravo riječ sada o sanaciji. A sanacija je nešto što je praktički već propalo i sad treba ponovno golemim novcem sve obnoviti. Slažem se, oni koji možda imaju sentimenta prema ljudima i njihovim plaćama, svi imamo tu empatiju, no jednu stvar treba reći. Stečaj je moguće rješenje ovog problema. Jednostavno način da se opet dogodi nešto što je slično modelu kao kod Peveca.
Kad se otvori stečaj, glavni vjerovnici koji jesu, znači ovi koji jesu dali avanse za narudžbe brodova, nositelji brodova, ako su voljni da se po tzv stečajnom planu nastavi poslovati, onda ide ovakav scenarij. Stečajni upravitelj, nakon otvaranja stečaja daje svim zaposlenicima otkaz i sve se blokade u tom smislu na računu zaustavljaju. Po stečajnom planu se vjerovnici dogovaraju koji će dati novac za dovršenje tih poslova. Stečajni upravitelj odabire ljude koje će zaposliti na određeno vrijeme za dovršetak tih poslova. Hoće li to postati i dovoljno isplativo, to novo upravljanje s probranim ljudima koji znaju raditi određene poslove, vidjeti će se.
Pazite, među tim silnim ljudima, tu je bilo tko zna kojih. Ne mislim samo onih proizvodnih radnika. Tu je bilo tko zna koje režije, poslovođa duplih – troduplih, skladištara, parazita koji su živjeli uz to, koji su namješteni. A to jedno novo upravljanje uz odabir ljudi, koje bi šefovi koji bi vodili to poslovanje odabrali ,može se dovršiti posao, a može se na kraju čak i možda spasiti brodogradilište na lakši način. Možda čak da ovo sve što Debeljak nudi, da se on tada uključi i nastavi dalje posao.
Vi znate da su tamo mali dioničari radnici. Oni su najveći pojedinačni dioničari. Vi ne možete to preskočiti. Vi morate udjele i dionice od njih kupovati. Oni su izgubili kapital, oni nisu više vlasnici i sad se samo prodaje imovinski dio poduzeća koji znači neke dizalice, neka oprema. I to je ono što bi mogao on preuzet i možda čak i platiti i nastaviti posao s ljudima koje on odabere. Tako da je to moguć nastavak poslovanja, ali pod sasvim drugim uvjetima.
Kada se prodaje ova imovina, iz toga se naplaćuju dosadašnji vjerovnici. A to su dobavljači koji su kooperanti koji su radili, koji će sigurno podnijeti najveći gubitak. Ovi što su dali avanse, odnosno naručitelji brodova neće pretrpjeti gubitak jer iza njih stoje jamstva države. Dakle, u tom slučaju će možda država manje izgubiti, jer neće morati platiti sva jamstva.
Je li to najbolja solucija?
Pa to je trebalo već prije godinu i pol napraviti. Ja moram reći, meni inače u mnogim stvarima je Plenković odmjeren i dobar predsjednik Vlade, međutim u ovoj stvari je grdo pogriješio. Mislim da su ministri oko njega odugovlačili i on nije možda sve ni znao, ali ovo zadnje vrijeme se pokazuje da je to trebalo presjeći davno prije. Ti financijski izvještaji, ti gubici, to ne može dragi bog sanirati koliko je toga. I ono što su još preuzete obveze. Stečaj je jedino rješenje, jer onda disperzirate te gubitke na vjerovnike, a država je vjerovnik za ova jamstva. Ona se može spasiti utoliko, ako se nastavi raditi i dovrši posao, pa da se sva jamstva ne naplate.
To izgleda strašno, ali to je uvijek pitanje vremena. Za to restrukturiranje je izgubljeno preveliko vrijeme. Njega jednostavno nema. Sada, u ovom stečaju, ovo ne smije dugo trajati. Mora se u roku od 2-3 tjedna donijeti stečajni plan o nastavku poslovanja, da se dovrše poslovi. I da se stečajni upravitelj i vjerovnici dogovore. Kako se posao širi i intenzivira, on sklapa ugovore s bivšim radnicima, za koje smatra da su dobri. Šefovi u proizvodnji najbolje znaju koji su dobri, s kojima mogu raditi. Pazite, tu nema više politike, tu se sad mora posao napraviti. I eventualno novi ljudi. Moguće je tako nastaviti i da onda to možda i preuzme Debeljak ili netko ozbiljan koji će znati voditi poslove brodogradnje.
Znači, radnici ne bi trebali strahovati, jer ne bi puno njih moralo otići iz Uljanika.
Ne bi. Sa stečajnim planom, ako se usvoji, onda se nastavi posao. Jedna je stvar da će oni izgubiti svoje dionice. Vidite da je na burzi pala vrijednost dionica Uljanika za 60%. Te dionice su nula, one više ništa ne vrijede, jer su gubici toliki. Uljanik nema svog kapitala. On je gubicima istrošen. Potrošen. I sada mali dioničari i država moraju shvatiti da su to izgubili.
Zašto je Debeljak oprezan? Čekajte, ja ulazim u posao, a čije to je? Ako ostaje Uljanik zna se tko su dioničari. A što sam ja onda tu? Stečaj rješava i operativno može doprinijeti brzini, ali propušteno je godinu i pol – dvije. To je onda trebalo napraviti. Na kraju se došlo do istoga. Zamjerka i Premijeru, jer je pravnik i ne razumije što je to restrukturiranje i u kojoj fazi se može restrukturirati. Ovo je već faza bankrota, kada nema restrukturiranja.
