Za sinoćnju krizu u obitelji veterana Domovinskog rata ne može se u cijelosti reći da je bila talačka, jer je dozvolio djeci da napuste stan. No, taoci opasne situacije su zasigurno bili stanari, koji su noć proveli na ulici.
Početak stravične priče započeo je kada su policijski službenici u Policijskoj postaji Kaštela sinoć zaprimili prijavu obiteljskog nasilja. Tko je sudjelovao od troje članova obitelji; oca, 21-godišnjeg sina i 14-godišnje kćeri, u obiteljskom nasilju nepoznato je. No, policija je zatekla 53-godišnjeg Antu, koji je očito bio pod utjecajem alkohola i koji je, prema priopćenju iz Policijske uprave Splitsko-dalmatinske, uzeo nož i krenuo prema policijskim službenicima, te im zaprijetio smrću. No, ni to mu nije bilo dovoljno, te je dohvatio plinsku bocu i pustio plin, nakon čega se zatvorio u stan, sa sinom i kćerkom, odbijajući daljnje kontakte s policijskim službenicima. Iz sigurnosnih razloga izvršena je evakuacija stanara zgrade, te je angažirana i specijalna jedinica policije s pregovaračem. U vrlo kratkom roku oko zgrade, u zgradi i susjednoj zgradi bilo je 50-tak specijalaca, koji su čekali priliku da riješe situaciju.
Pregovarač je pokušavao nagovoriti Antu da izađe na balkon, pa da kaže što zapravo želi, a kada nije uspijevao izazvati Antinu reakciju, zvao je njegovog sina. No, to je bio jalov posao, jer je sin bio na strani oca, koji je povremeno vikao i davao do znanja da vidi neku nepravdu. Pregovori su trajali i trajali, a prekidalo ih je povremeno vikanje Ante, koji je u jednom trenutku rekao da se samo jednom predao i nikada više.
Time je mislio na predaju 90-tih kada je bio u hrvatskoj vojsci, te kada je nakon predaje završio u logoru u Kninu. Iako je pregovarač uporno pokušavao pridobiti Antu, pa mu je u jednom trenutku, na njegovo traženje, doveo i odvjetnika, Ante se nije htio predati, a djeca nisu htjela napustiti oca. Djevojčica se bojala da će se otac ubiti, ukoliko izađe iz stana, a sin je bio “nabrijan” očito godinama proživljavajući dramu oca koji nije mogao zaboraviti vrijeme provedeno u logoru.
Susjedi kolateralne žrtve
Susjedi su izašli na brzinu iz zgrade u strahu za vlastiti život, pa su lagano obučeni i ogorčeni sjedili na zidiću uz cestu, čekajući hoće li sva njihova imovina i trud odletjeti zajedno s Antom i njegovom djecom u zrak. Nisu više imali ni sažaljenja prema čovjeku, koji ih godinama maltretirao svojim pijanim ispadima. Kako su rekli, zgrada je mala i svi su kao obitelj, no u zgradi zbog Ante nikada nema mira. “Kada je trijezan, divan je čovjek,” rekla je jedna susjeda. Na to je, susjed upitao: “A kada je trijezan?”
Agonija je trajala i trajala, te je Antina sestra, za koju su susjedi rekli da je izuzetno povezana s Antom, koji je nakon razvoda od supruge postao samohrani otac troje djece, htjela dozvati Antu bacajući mu kamenje u spuštene rolete. No, Ante, a ni njeni nećaci nisu reagirali.
Specijalci upali kroz balkonsko staklo
Nakon višesatnih pregovora, policijski službenici su jutros oko 4 sata odlučili prekinuti agoniju. Naš fotoreporter, je uporno promatrao stan iza čijih prozora se vidjelo da netko gleda televiziju, ali i iz kojega se povremeno čula vika i lupanje, no samo je u jednom trenutku shvatio da na balkonu gleda hrpu specijalaca kompletno odjevenih u crno. Na brzinu su dignuli rolete i uletjeli kroz staklo balkonskih vrata u stan. U tom trenutku su se čule psovke, vika i riječ “policija”, a iznad svega toga izdizao se panični plač četrnaestogodišnje djevojčice, koja pomalo stasa u djevojku.
Policija je uhitila 53-godišnjeg Antu i njegovog 21-godišnjeg sina, koji je narušavao javni red i mir, odnosno vrijeđao i omalovažavao policijske službenike. Prilikom navedenog događaja, nitko od sudionika nije ozlijeđen, ali je osobama pružena liječnička pomoć, kako se navodi u priopćenju.
Danas su Ante i njegov sin u krim obradi, gdje se Antu tereti za dovođenje u opasnost tuđih života i imovine, a to je samo jedna od optužnica koja ga čeka.
Treba li kriviti Antu?
Većina psihijatara ljuti se kada se prilikom ovakvih događanja, koja su u Hrvatskoj sve češća, spominje da je osoba koja je akter u negativnim događanjima veteran Domovinskog rata. Kažu da to baca ružno svjetlo na cijelu populaciju veterana.
No, trebamo li se ipak zapitati jesu li teze o negativnoj konotaciji zamijenjene? Naime, kako objasniti da su hrvatski branitelji doslovno preko noći svoje tople i ugodne domove morali zamijeniti blatnim rovovima, stalnim opasnostima za vlastiti život, bespomoćnim gledanjem kako im na rukama umire prijatelj, a vlast im se na kraju rata zahvalila mirovinama i stanovima, umjesto brige o njima.
Prva problematična stvar je naš mozak. Da, upravo mozak, koji bi se trebalo priviknuti na situaciju u kojoj će biti sukoba, krvi, opasnosti, smrti, a tek onda osobu gurnuti u rat. Naši branitelji nisu imali vremena za to. Druga stvar je povratak iz rata u kojima su neki branitelji proveli i po 5 godina. Nitko tada nije pitao kako teče njihova prilagodba, imaju li problema? Za hrvatskog ratnika nije bilo vremena, bilo je samo novaca za mirovine, koje su im dodijeljivali da ih se što prije riješe.
A to su većinom bili mladi ljudi, kojima su, dok su oni ratovali privatizirali i uništili poduzeća u kojima su do rata radili. Ono što je još gore, zbog pojedinaca, koji su lažni branitelji, na ove koji su rat prošli na prvoj crti bačena je ljaga i narod ih je počeo promatrati kao neke grabitelje, koji dobro žive uz svoje mirovine, u udobnim stanovima i s povlasticama. Kao ljudi se razlikujemo i u svojim sposobnostima, i u talentima, ali i u emocijama, pa su tako oni “jači” uspjeli se othrvati, zaposlili se i puno se lakše nose s traumama iz rata.
No, postoje i oni slabiji, koji to nisu u stanju. Oni žive u krugu istih, pričajući ratničke priče, ljuteći se na državu i sjećajući se vremena kada su nešto značili. Žive od mirovine do mirovine, koju potroše na piće, a u njihovim obiteljima vlada nered i nasilje. Iz njihovih obitelji dolaze nesocijalizirana i divlja djeca, koja jednostavno ne mogu biti drugačija od onoga što svakodnevno gledaju u svom domu.
Iz njihovih domova se ore pjesme Marka Perkovića Thompsona, vika i šamari. Susjedi ih izbjegavaju kao kugu, jer ne žele probleme, a pomalo ih se i boje. A sve to je odgovornost i krivnja države, odnosno vlasti, koja nije razmišljala da oni koji su bili spremni dati sve, trebaju dobiti ono nešto veće od materijalnog, pomoć. I iako je bilo, a i još uvijek ima praznih zgrada u kojima se davno mogao napraviti veteranski centar, u kojem bi dobili psihološku pomoć, pomoć prilagodbe, takav centar nikada nije zaživio, ni za njih, a ni za njihove obitelji.
Tako smo stvorili još jednu problematičnu generaciju, djecu tih veterana. A ta djeca će biti još problematičnija od njihovih očeva, koji su nakon rata bačeni u ropotarnicu zaborava. Sjete ih se povremeno političari, koji bi im najradije smanjili mirovinu i to sada kada su toliko uništeni da više i nisu sposobni raditi. I da ne bi imali s njima problema, političari su ih i po političkoj liniji podijeliti, pa više nemaju ni sloge.
I iako se često ljutimo na spominjanje bivše Jugoslavije i Tita, moramo priznati da je upravo on imao dobar osjećaj za ljude koji su sudjelovali u ratu, a i njihove obitelji. Smijali smo se i izrugivali radnim akcijama izgradnje pruge ili neke druge infrastrukture, no upravo je to bio način da se izbjegne PTSP i stvore uvjeti na mirnodopsku prilagodbu.
Pakao u kojem žive oni koji su prošli logore
I da se vratimo na glavnog aktera noćašnje priče iz Kaštel Lukšića, Antu. Njegova priča je puno gora od svega gore napisanog. Ante je neko vrijeme proveo u logoru u Kninu. Da, to su priče koje poslušamo kimajući glavama i ne pokušavajući dublje ući, da se ne oneraspoložimo. Zapravo, ne želimo znati što ti ljudi proživljavaju i ne želimo im kao društvo u cjelini pomoći.
A Antina priča i priča branitelja koji su završili konkretno u logoru u Kninu je strašna. Još je strašnija jer su se molili putem, dok su ih Četnici vozili prema logoru, da ne završe u Drnišu, jer su tamo sigurno ubijali na najstrašnije načine. Knin je zvučao nekako bolje, jer se iz Knina moglo izaći živ.
No pitanje je je li dovoljno dobro biti živ i nemati više priliku za normalan život, nakon mučenja koja su prošli. U Kninu je bilo čak dva logora, od čega je jedan bio u staroj bolnici. No, oba su bila strašna. Logoraši su boravili u prostorijama, toliko natiskani da se nisu mogli ispružiti i spavati. Spavali su sjedeći ili se izmjenjivali. Za obaviti nuždu izvan propisanog vremena imali su plastičnu bocu. A dan je kretao upravo propisanim vremenom kada se išlo obaviti nuždu i malo se oprati. No, put do sanitarnog čvora bio je težak.
Naime, s jedne i druge strane stajali su Četnici s palicama, koji su tukli logoraše koji su protrčavali kroz taj strašni špalir, kako bi uhvatili barem malo manje batina na svojim leđima. A takav je bio i povratak. Preko dana su odvođeni na ispitivanje s kojeg su se obično vraćali ili pretučeni ili su im na glavi i ostalom dijelu tijela gasili cigarete. Četnici se nisu libili ni silovanja, pa je prešućena tajna logoraša Knina bilo i silovanje, najveće poniženje koje je muškarac mogao doživjeti. Bilo je tu i žena s Kupresa, koje su također bile silovane. Izlazilo se tu i van, ispred logora, i to i po kiši i po suncu.
A radili su jalov posao, kopali asfaltiranu cestu, dok su ih za to vrijeme štapovima tukle srpske žene, bake i djeca. Sudjelovali su svi, koji su mogli dići štap i dobro udariti. Ipak, noć je bila najteža. Tada bi Četnici slušali cajke, opijali se i oko dva-tri u noći započinjali svoje divljanje. Odlazili bi u sobe u kojima su bili logoraši i prvo bi ih postrojili u dva reda. Bilo je očeva i sinova, koji bi se našli na suprotnim stranama. Zatim bi jednoj strani dali palice i naredili da iz sve snage tuku ove koji su stali u redu nasuprot.
Pijano bi se smijali i zabavljali, a kada bi im dosadilo, onda bi odabrali jednoga kojeg bi vješali na prozor i pijano se smijali dok čovjek ne bi poplavio. Tada bi ga skinuli, kako bi ujutro ponovno proživljavao agoniju Knin, koja se zasigurno ne može zaboraviti, a još je teže s njom živjeti.
I kako sada odgovoriti na pitanje tko je kriv za Antin slučaj i slične slučajeve? Ante, koji je sve to prošao i mora živjeti s tim, a očito ne može, ili država, odnosno vlast koja se braniteljima koji su preživjeli logor udostojala dati samo liječnički pregled prilikom razmjene. Nakon toga, nitko ih nikada nije upitao mogu li i znaju li se nositi s onim što su proživjeli. Nitko nije osigurao stručnu pomoć, na posebnom mjestu za veterane, posebice one koji su preživjeli strahote logora, koji su prepušteni sami sebi i svojim obiteljima.
Što je radio Centar za socijalnu skrb Kaštela?
Tko je kriv što je Ante u stanju u kakvom jeste, dobio djecu, koju je trebalo odgajati, pružiti im osjećaj sigurnosti i ljubavi, što Ante očito niije mogao i ne može. Djevočica od 14 godine, koja ide u 7 razred osnovne škole, preživjela je noćas strahotu, koja je dovoljna za par života. Pitanje je što je Centar za socijalnu skrb u Kaštelima radio sve ove godine, kada se očito nije brinuo za Antino troje djece?
Treba li netko ipak odgovarati za sve što su prošla ova djeca? Odgovarati za sve one koji su prošli logore, a nitko im nije pružio pomoć, dok smo kao posljedicu dobili nasilje u njihovim obiteljima, prijetnje suicidom, uništenu njihovu djecu? Treba li netko odgovarati za sve Antine susjede, koji zaključavaju vrata kada Ljuti, kako ga zovu, popije i podivlja?
Vrijeme je da djelujemo kao društvo, kao zajednica i kao država, a ne da više zatvaramo oči dok se ne dogodi da netko poput Ante aktivira bombu ili plinsku bocu.
Naslovna foto: Dino Stanković/Cronika
