“Imam osjećaj da je puno lakše dobiti batine nego slušati kad tuku nekog tvoga”, ispričao je Zlatan Bašić nakon što je preživio obranu Vukovara i devet mjeseci zarobljeništva. Kada govori o logoru, među najtežim sjećanjima izdvaja patnju drugih – udarce koje je morao slušati, ljude koji su umirali od batina i vriskove zarobljenih žena jedne noći u Sremskoj Mitrovici. Ta sjećanja nosi i trideset pet godina poslije.
Plakali smo, bespomoćni pred onim što se događalo ljudima do kojih više nismo mogli doprijeti. Bojali smo se za branitelje, za ranjenike, za osoblje bolnice, za civile u podrumima. Znali smo kome su ostali u rukama. Strahovali smo od onoga što će uslijediti, a razmjeri okrutnosti koje su okupatori bili sposobni smisliti i provesti i danas izmiču ljudskom razumijevanju.
O tome mi ni danas nije lako pisati. Proživjela sam te dane. Pamtim tu grmljavinu, tu nadu i taj plač. Zato Zlatanove odgovore slušam i kao novinarka i kao netko tko se sjeća mladića o kojima govori — naše generacije kojoj je rat prekinuo mladost.
Mi smo iz Vinkovaca još čekali vijest da im pomoć stiže. Oni su u Vukovaru gledali kako se obrana presijeca, kako nestaju putovi do bolnice i kako se prostor u kojem mogu zaštititi ranjenike i civile sve više sužava. Drugi dio razgovora sa Zlatanom Bašićem počinjemo pitanjem koje nas oboje vraća u svu nemoć tih dana:
I kada ste shvatili da je gotovo? Da će doći do okupacije Vukovara?
Pa možda negdje početkom jedanaestog mjeseca, kad su nam uspjeli odrezati Lužac, izaći na silos kod Lušca i kad su Vukovar ispod vodotornja uspjeli odrezati, podijelili nas na tri dijela. Znači, izašli su na Dunav, ne možemo više ranjenike ni voziti prema bolnici, pa se već u tom trenutku voze i za tvornicu Borovo i za Borovo commerc. Tako da je tu već polako i pao broj, mislim da nas je bilo oko 1.100 u cijelom Vukovaru tada pod oružjem, a nas možda 350 u Borovu naselju.
Pretpostavljam da je bilo straha s obzirom na to da ste dobro znali tko su četnici i što čine. Ili ste se ipak nadali da će poštovati konvencije?
Mislim da nitko tada nije razmišljao ni o konvencijama, ni što će biti, ni kako će biti. Mi smo se branili dok smo mogli i lagano povlačili prema tvornici. U tvornici su bili civili, svi smo nekako te civile gurali da idu prema tvornici. Tako da druge neke opcije nije bilo.
Mislilo se hoće li nam doći pomoć, hoće li netko pokušati proboj prema Vukovaru, ali nismo imali nikakve informacije.
Niste znali da se u Vinkovcima i oko Vinkovaca okupilo jako puno naše vojske koja čeka na znak da krene?
Pa iskreno, ja u Vukovaru to nisam znao. Čuo jesam ono kasnije, nakon godinu dana, da su naši ljudi bili u Vinkovcima, pa i u Osijeku, ali tada to nismo mogli znati.
I gdje si točno bio u trenutku kada ste se morali predati? Kako je izgledala ta predaja?
Mi smo se povukli prema tvornici. U Borovo commercu su bili ranjenici. Onda se već znalo da je u Vukovaru 18.-tog dogovorena predaja. Kod nas su se momci još borili 18.-tog, pa čak i 19-tog borili. Onaj Pejton, Borovo naselje. To su „banana” zgrade – braća Josić, Voloder i Živković. Ti momci su još 18. 11. imali baš dobar fajt s njima na svom položaju.
Ja sam 19.-ti dočekao u tvornici. Dana 19. 11. išlo se na razgovore o predaji i onda je došla jedna informacija gdje su oni tražili da svi momci koji mogu i žele dođu pomoći da se izvuku ranjenici iz Borovo commerca. S tim da su nam prije toga pustili neku priču, uvjet – ako se mi ne predamo, da će poravnati Borovo commerce. Zgrada je već bila pogođena, dvije ploče su već bile pale, dva kata jedan na drugi, a ranjenici su bili dolje ispod.
Oni su došli i tražili da ljudi idu pomoći da se vade ranjenici. Neki momci koji su to čuli, koji su imali nekog svog ranjenog, trčali su da ih izvuku. Ja nisam išao. Ono što sam uspio čuti u logoru od ovih momaka koji su se vratili jest da su oni već prije izvukli ranjenike, a sve te momke koji su došli u ispomoć, za izvlačenje, zarobili su. Jako malo tih momaka je ostalo živih. Svi koji su imali nešto vojno na sebi, municiju, bilo što da im je nađeno, ubijeni su… Mislim da je veoma malo, da ne kažem neku brojku da se ne bih zaletio, ali možda pričamo o dva, tri, pet posto da ih je ostalo živo.
Kako je izgledao vaš izlazak iz Borovo commerca?
Nas je dočekala vojna policija. Pred ulaz u Borovo, tvornicu cipela, došli su autobusi. Došli su, složili su autobuse i onda je došao neki njihov oficir i rekao je da je gotovo svakako, da je njegovo da izvrši naše zarobljavanje i da nas dopremi gdje ima naređenje. Ako se mi njemu nećemo predati, on neće s nama ulaziti u sukob, maknut će se i pustiti četnike iz Borova Sela među nas. Tako je to bilo.
I došli su tu autobusi. Znači, dogovorena je predaja, vojna policija je bila u autobusima i mi ti ulazimo u autobus. U prvi autobus idu MUP i ZNG. I stvarno ulazimo u prvi autobus. Ima slika, ja i moj kum Goran, kao da idemo na ekskurziju. On sjeda iza vozača, a ja iza njega, onaj jedan red sjedala što bude iza vozača. Tamo se ljudi slažu dalje i puni se autobus. Bilo je tu strašno puno momaka iz Policijske uprave varaždinske, znači ovih koji su došli na ispomoć u Vukovar. Velika većina ih je bila u Borovu naselju, tako da su svi oni bili u tom prvom autobusu.
I na kraju u tom prvom autobusu čak nije ispalo ni loše. Bili smo prvi autobus koji je išao prema Stajićevu. Tada nisam znao gdje. Zaustavljali su nas ti četnici, zaustavljali autobuse. Onda, kad bi vozač otvorio autobus, vrata, tražili su da im da kojeg zarobljenika. Ali stvarno iz našeg autobusa nitko nije izašao. Pod prijetnjom oružjem nisu nikome dozvolili da izvuče nijednoga iz našeg prvog autobusa. Kako je bilo u drugim autobusima, ne znam, ali što se tiče tog prvog autobusa, bilo je tako. Jesu nam ti vojni policajci uzeli sve što su našli — nakit, satove, novce, uniforme. Bilo je ljudi koji su čak bili u robi, nisu se presvukli. Uzeli su kao ratni trofej jaknu, žute čizme… Ali svi smo došli u Stajićevo.
Čekaj.. jesu vas putem tukli…?
Ja nisam dobio nijedan jedini udarac. Vozač je toliko bio ljut na ove da nekad ne bi ni otvorio prednja vrata, već samo zadnja. I vjerojatno su ovi momci iz Varaždina koji su bili zajedno otraga dobili čak i više batina u tom dolasku do tog mjesta gdje su nas trebali dovesti.
Hoćeš reći da si u tim trenutcima bio usredotočen na sebe? Ipak nije ugodan osjećaj, voziš se, ne znaš gdje ideš, što te čeka…
Nemam ja pojma ni gdje sam išao ni ništa. Glava je svakako dolje, ruke su stalno na leđima. Niti viriš kroz prozor, a nemaš ni volje gledati jer, dok čekamo da se autobusi napune, četnici šetaju okolo. Tako da nemam pojma tko bi mogao naletjeti iz osnovne škole ili ne znam odakle. I ne bih baš volio da me netko prepozna, da me pozove van. Da, razmišljaš o sebi u tim trenutcima.
I na kraju dolazite u Stajićevo.
Dolazimo pred neki hangar, neku dugačku zgradu. Svjetla gore kao blesava, brdo ljudi, palica, svega i svačega.
Tu više nije vojska kao vojska. Vidimo da su to šarene uniforme, da su to rezervisti, da ih ima i u civilnoj robi, da ima polumiješanih, da ima i bradatih, da ima svakakvih. I vidimo otprilike da nas čeka koridor kroz koji moramo, onaj špalir kroz koji moramo proći za ući unutra, a još uvijek ne znamo što nas čeka unutra.
I jedan po jedan na vrata od autobusa i lagano kroz taj špalir. I onda, kad skužiš da će te tući, da će te mlatiti sa svih strana, svime i svačim, onda lagano pokušavaš trčati, što prije ući unutra u tu prostoriju.
Kad kažeš da će te tući svime i svačim, na što konkretno misliš?
Mislim na pendreke, mislim na daske, na šipke, na sve moguće što su mogli uzeti. Lance. Što god je tko imao u ruci, time bi te mlatio.
Jesu li ljudi padali od udaraca?
Jesu, padali su. Netko bi ga povukao, probao podići, ovi drugi su trčali, preko njega bi zapeli, pali bi. Tako, bilo je svega i svačega. Ali nije onome koji bi pao to ništa pomoglo u smislu da bi bilo bolje. Isto bi dobio batine. Bilo je – vuci svatko svakoga kako može i ulazi unutra.
I kada si ušao unutra, što si vidio?
Pa vidim prostoriju možda pedeset, sedamdeset, sto metara dugačku. Vidim u stvari da je to štala. Vjerojatno su krave bile u njoj. Po sredini je prolaz, sa strane onako pod nagibom, sve beton, gdje su korita za hranu, za krave, mislim. I vidim da ljudi koji su ušli prije mene već sjede, ono, glava dolje, ruke na leđima, nabijeni kao sardine. Ja mislim da je tu došlo sigurno nas tisuću iz Borova naselja.
A tko vas je dočekao unutra? Isto rezervisti i četnici?
Rezervisti i četnici su nas dočekali. Kad smo izašli iz autobusa, više vojna policija nema veze s nama. I to je to. Dočekuju nas, možemo slobodno reći, rezervisti koji su bili tu. Isto je to neka vojna policija, ali nema veze s ovom, s redovnom vojnom policijom. JNA.
Jesu vas nastavili tući ili su vas pustili da sjedite?
Pa znaš što, tuklo se dokle god je ijedan izlazio iz autobusa. Oni su mlatili ljude koji su prolazili taj špalir, ljude koji su dolazili. Tako da je onaj koji je ušao imao malo odmora dok nisu sve ubacili unutra i napunili tu štalu. Prva noć je tako trajala u tim batinama. Dolazi neki njihov zapovjednik ili ne znam što im je već bio i govori da se nalazimo u tom Stajićevu, da smo ratni zarobljenici. Da ćemo biti tu. Da ćemo pjevati himnu svako jutro u sedam sati. Da ćemo pjevati himnu i navečer, da ćemo dio „Proklet bio izdajica svoje domovine” pjevati dva puta. I tako, da će biti svega i svačega.
Tako i kreće. Mislim da prva dva dana nismo ništa ni jeli ni pili. Onda je treći dan došla neka, kako se to kaže, kuhinja, gdje smo dobili neku žutu mlaku vodu za koju se vikalo da je čaj. To je neka voda koja je, ako je potpališ, gorjela. Mislim da je bila iz njihovih arteških bunara, da je u njoj bilo ili sumpora ili ne znam ni ja nečega, pa se plamen lagani vidio na tome. I dolazila bi neka hrana, feta salame, skroz tanka feta nekog starog kukuruznog kruha… I to je bio doručak i to bi bila večera. Na WC nismo nešto ni išli.
A što ako je netko morao ići na WC?
WC-a nije ni bilo. Za mokriti, iskreno, trebalo je dignuti tri prsta da bi nešto trebao pitati. Ne smiješ dignuti glavu, ne smiješ ga gledati jer ti nisi dostojan da njega gledaš.
Moraš dignuti tri prsta. Tako da su ljudi, iskreno, mokrili ispod sebe, radije nego da su se spuštali na taj nivo. Velike stolice nije bilo, nismo jeli tko zna otkad. Nakon nekih petnaest do osamnaest dana napravili su neke WC-e od dasaka. Mislim da sam tad prvi put išao nešto kao išao probati veliku nuždu, kad je već malo situacija bila bolja.
Mislim, bolja… Bolja, napravio se WC, znači, ajde. Bilo je batina redovito, navečer posebno. Ljudi su umirali od batina.
Čime su vas tukli?
Svim i svačim. Išlo se na ispitivanje.
Čula sam da je to bilo najgore.
Pa sve je bilo gadno. Nema tu neke razlike. Ja imam osjećaj da je puno lakše dobiti batine nego slušati kad tuku nekog tvoga. Jer kad dobiješ batine, ako te pogodi dobro, padneš u nesvijest pa nemaš ni pojma da si dobio batine. A onako, kad tuku nekog tvoga, to slušaš, to je teško. Ali normalno da su batine isto katastrofa. To su udarci, to se ne pazi. Par ljudi je umrlo u logoru. Imamo čovjeka koji je umro od batina, oni ga pokrili onom konjskom dekom, onom sivom s onom crtom. Tijelo je bilo dva dana kod nas da znamo što će nam se dogoditi ako ne budu zadovoljni odgovorima na ispitivanjima ili pokušamo nešto napraviti ili bilo što.
Što su uglavnom pitali?
Koliko si srpske djece ubio i koliko si srpskih žena silovao? To su dva glavna pitanja u logoru koja se ponavljaju: koliko si djece ubio i koliko si silovao. Nekako se uvijek vrti oko toga.
Kako su izgledale te prostorije za ispitivanje?
To je farma koju je kasnije Todorić kupio i tamo je bio njegov Dijamant. Kao što je kod nas Konzum, tamo je bio taj Dijamant. Znači, obična prostorija, nije ured, nije kancelarija, sobica. Malo tu dobiješ batina, ali ako nisu zadovoljni, onda ideš u podrum.
Što se događalo u podrumu?
U podrumu se događa da te dočeka njih par ili se događa da te vežu rukama za grede. Kao one grede od krova, one debele grede. Vežu ti ruke gore u zrak da visiš i onda te mlate od glave dolje do palca. Kako god stignu, s obje strane. Padneš u nesvijest, poliju te vodom i idemo dalje.
Isto tako te mlate pendrecima?
Svačim.
Lancima?
Svačim. Svačim. Sve što čovjek može zamisliti, svime. Strašno. Kad te udari rukom i nogom, to čak ispadne i lakše.
Kao, imao si sreće.
Katastrofa. Koliko tih batina čovjek može preživjeti. Ne možeš ni sam vjerovati.
Koji su im bili još načini mučenja? Pokojni muž mi je pričao da su ih vješali dok ne bi poplavili, da su ih tjerali da tuku jedan drugoga.
I kod nas se to događalo, u samicama, da tjeraju da tuku jedan drugoga. Svašta nešto se radi. Od seksualnog zlostavljanja do svakakvog zlostavljanja. Sve što padne na pamet… To nisu ljudi pa ne mogu reći što čovjeku padne na pamet. Ali mislim da ni životinje takve stvari ne rade drugim životinjama. Zakolju i pojedu. A ovdje te uništava i fizički i psihički. Pumpa te stalno, u svakom trenutku, nekim stvarima. Netko se gubi na batinama, netko se gubi na psihi. I ljudi pucaju na sve moguće načine.
Mnogi ljudi koji su preživjeli logor teško govore o onome što su prošli. Neki spominju i osjećaj srama, iako sram pripada isključivo onima koji su ih mučili i ponižavali. Nitko se ne bi smio sramiti patnje koju mu je netko drugi nanio. Kako ti gledaš na to? Pitam te jer vjerujem da je važno da se zna što su sve činili zarobljenim muškarcima i ženama i da počinitelji za te zločine odgovaraju.
Mislim da nijedan logoraš nema potrebe da se srami. Ne bih ja rekao da se srame. Možda je to potreba da se zaštiti obitelj.
Kad sam se ja prvi put javio mami iz Vukovara i pokazali joj fotografiju kako se javljam, iz Vukovara 1998. godine, ona je rekla: „Joj, sad ću te ubiti.” Razumiješ u kojem smjeru želim ići. Nemam ja zašto ne bih sad ispričao što se dogodilo, što sam dobio ili kako su prošli neki drugi ljudi. Treba to pričati, neka se zna ta istina.
Možda mozak sam blokira neke stvari. Ja sam i onda želio što prije zaboraviti sve. I onda ih nema. Više je ostalo nekih stvari, ne možemo tu reći lijepih, ali onih trenutaka za koje sam želio da mi ostanu u sjećanju, da mi to sve nekako bude u tom smjeru. Da ne poludim. Znaš da se u svakom zlu dogodio neki trenutak koji mi je možda produžio život godinu dana, moguće. Nešto što želim vezati uz neke ljude i neke lijepe trenutke, pa makar bili u logoru. Ili smiješne u tom trenutku.
Što ti je ostalo u sjećanju kao posebno teško?
Meni je najgori dan u logoru, najgori dan bio u Sremskoj Mitrovici. Dakle, sve batine, sve je nula. Kad su jednu noć tamo pustili njihove civile robijaše — lopove, džeparoše, ubojice… među naše žene koje su bile zarobljene.
Mi smo bili u zatvoru u Sremskoj Mitrovici, koji je kazneno-popravni dom, i tu su bili i zločinci koji su bili na odsluženju zatvora. Njih su puštali među te žene koje su bile zarobljene.
Znači, najgori trenutak mojih devet mjeseci logora i, ne znam, rata i svega je ta noć. Ti vrisci, ti udarci i taj plač su vjerojatno stvar koju neću nikad… Ne želim zaboraviti, ali neću nikad ni zaboraviti. Niti ću oprostiti.
Hvala ti što otvoreno govoriš o onome što ste preživjeli. Znam da nije lako vraćati se tim sjećanjima, ali važno je da ljudi čuju vaše svjedočanstvo i znaju kakvim ste mučenjima i poniženjima bili izloženi. To su zločini koji se ne smiju prešutjeti i za koje počinitelji moraju odgovarati.
Pa ljudi su ubijani, to je ubojstvo. Ljudi su ubijani batinama, silovani… To su baš ubojstva, nije to prometna nesreća pa slučajno si ubio čovjeka. Znači, baš tučeš dok ne ubiješ nekoga. Čim te udarao svim i svačim, ide te ubiti. Bez ikakvog razmišljanja.
Jesi li očekivao da će oni koji su vas mučili odgovarati za svoje zločine? Kako se osjećaš danas, nakon toliko godina, znajući da skoro nitko od njih još nije kažnjen?
Ne mogu sad tako reći jesam li razočaran. Mislim da to svi očekujemo, ali ne može… I opet u glavi znam da to ne mogu očekivati ako živi u Srbiji. Ako ga Srbija ne mora izručiti, je l’ tako? Znači, ne mogu ni očekivati da će ga osuditi. Ne mogu…
Jedno je što bih ja želio, što bih volio, a drugo je ono što znam da se neće dogoditi. Razumiješ me u kojem smislu idem?
Da. Razumijem.
Normalno da bih ja volio da svatko tko je ubio, tko je tukao, doživi to isto. Mogu slobodno reći: oko za oko, zub za zub, nekako. Bilo bi lijepo da i sud može presuditi, ali trideset pet godina je prošlo od toga. Tko zna koliko tih zločinaca još ima živih.
NASTAVLJA SE…