Cesta od Vukovara do Zagreba duga je tristotinjak kilometara. Zlatan Bašić prešao ju je bezbroj puta, no ovoga puta uz njega je putovalo i sjećanje. Dok su kroz prozor automobila promicala slavonska polja, pričao mi je o gradu u kojem je odrastao, o ulici od pedeset kuća u kojoj je s prijateljima igrao nogomet, o školskim klupama koje je dijelio s Robertom Zadrom, i o jesenskim danima 1991. kada je ta ista ulica postala prva crta obrane.
Zlatan Bašić danas je državni tajnik u Ministarstvu hrvatskih branitelja iz redova Domovinskog pokreta. Oni koji ga poznaju opisuju ga kao izuzetno smirenog i dobrog čovjeka, tihog sugovornika koji ne podiže glas i ne traži pozornost. No, iza te mirnoće krije se čovjek koji je s dvadeset i dvije godine branio Vukovar na Trpinjskoj cesti kao „žuti mrav” – vukovarski branitelji koji su gotovo goloruki zaustavljali kolone tenkova. U sebi i danas nosi slike koje se ne zaboravljaju – prvi dan na Trpinjskoj, pogibiju prijatelja iz djetinjstva, trenutak kada je prvi put vidio Blagu Zadru kako plače.
Te slike odlučio je pretočiti u riječi. Njegova knjiga „Trpinjska cesta – groblje tenkova. Priča jednog žutog mrava“ proglašena je najboljim romanom posvećenim hrvatskoj državi na književnom natječaju „Oda Domovini“, koji je ogranak Matice hrvatske u Splitu raspisao povodom 35. obljetnice stvaranja Hrvatske vojske, hrvatske policije i samostalne hrvatske države.
U razgovoru koji donosimo u nekoliko nastavaka Bašić govori iskreno i bez uljepšavanja – o strahu, o odlukama koje se donose u sekundi, o prijateljstvu koje je u ratu značilo život i o ljudima koji su trčali spašavati druge ne mareći za sebe. Ovo nije samo priča o ratu. Ovo je priča o gradu, o jednoj generaciji i o čovjeku koji je ostao, jer, kako sam kaže, ostaješ radi ljudi koji su kraj tebe.
Krenuli smo od samog početka:
“Ako ćemo baš od početka, rodio sam se u Vukovaru. Kad sam imao dvije-tri godine, otišao sam sa starcima u Njemačku. Ondje sam živio do polaska u osnovnu školu, a onda smo se vratili u Vukovar. Osnovnu školu završio sam u Vukovaru, srednju policijsku školu pohađao sam u Zagrebu, a nakon srednje škole završio sam u Omišu kao policajac.”
Tražio si da te rasporede u Omiš?
Jesam, jesam. Baka i dida imali su vikendicu u Omišu pa mi je odgovaralo da idem prema Omišu.
Sjećaš li se djetinjstva u Vukovaru,? Osnovne škole i prijatelja?
Sjećam se čak djetinjstva iz Njemačke, to je bilo super. Jedna uspomena mi je ostala iz tog vremena – jedna slika koju je mama imala u putovnici kad su oni izašli iz Vukovara. Jedino je to uspjela ponijeti. To mi je jedina uspomena iz djetinjstva prije osnovne škole.
A što se tiče osnovne škole i tog dijela djetinjstva, bilo je fenomenalno. Roditelji su radili u tvornici. Imam sestru koja je deset godina mlađa od mene, tako da je velika razlika između nas. Živio sam u ulici gdje je i Blago Zadro. Ja i Robert Zadro išli smo zajedno u osnovnu školu. Ista smo generacija, isti A razred, generacija ‘69.
Bio vas je sigurno miješanih nacionalnosti, bili su Hrvati, srpska manjina, ali i drugih manjina?
Bilo je miješano. Bilo je i Rusina i Ukrajinaca, a u školi i Mađara. Ali klinci tada nisu baš nešto to gledali i primjećivali. Siniša Mihajlović je išao s nama u razred.
Onda si otišao u Omiš i nakon toga je zaratilo. I ti odlučuješ doći u Vukovar?
Prva bitna stvar za reći je 5. 8. 1990. – Sinjska alka. Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, dolazi na Sinjsku alku. Ja kao policajac, i još dva policajca s područja Gline idu sa mnom na ispomoć u Sinj. Dolazimo u Sinj i tamo se skida zvijezda petokraka, stavlja se hrvatski grb. Njih dvojica odbijaju, ne žele staviti hrvatski grb, napuštaju Sinj i vraćaju se kući. Ja tu ostajem, odrađujem tu Sinjsku alku, osiguranje predsjednika.
Nakon toga vraćam se u Omiš i u 11. mjesecu s dvojicom kolega iz PP Omiš, Sinišom i Tomom, idem na teren za Drniš i Siverić. Bilo je tu još policajaca iz Makarske, Imotskog, Splita i Solina. Dolazimo na ispomoć i na punktu prema Kninu smo do drugog mjeseca 1991. godine. I kroz drugi mjesec lagano već počinju i sukobi – Oklaj, Miočići, Biočići… tu gdje su bila ta srpska sela. Dolaze i Plitvice i ja odlučim da bih radije išao za Vukovar nego da sam tu na terenu. Nakon Plitvica, nakon Uskrsa, pišem zahtjev za premještaj i dobivam odgovor da se 1. 7. javim u policijsku upravu u Vinkovce. Tada je Policijska uprava bila u Vinkovcima, a u Vukovaru Policijska postaja Vukovar.
Da se trenutak vratimo na teren kod Drniša. Jesi li imao kakvih neugodnosti dok si bio tamo?
U početku se prolazilo kroz taj punkt kada se išlo prema Kninu. Putovalo se iz Splita i u Split preko Knina jer se još uvijek moglo proći. Mi smo imali svoj punkt, oni su prema Kninu imali svoj. To je već bila balvan-revolucija. Imali smo i sukob. Oružani. Imali smo čak i jednu situaciju gdje je iz auta bačen čiket dinamita na jednu patrolu koja je bila na punktu. Sva sreća, otkotrljao se i eksplodirao kod ceste.
Je li te bilo strah?
Pa što ja znam, vjerojatno i jest. Nema toga da nema straha. Ali bio sam tu, odrađivao sam, nisam bježao od obveza i od onoga što sam trebao napraviti.
Da se vratimo na Vukovar.
Da. Dobivam premještaj za Vukovar, javljam se u Vinkovce. U Vinkovce dolazim načelniku i nailazim na Blagu Zadru i Ivana Kovačić. Blago me pita: „Otkud ti?“ i ja mu kažem da sam tražio i dobio premještaj i da idem za Vukovar. I onda smo svi zajedno otišli kod načelnika i Blago mu kaže: „Mali ide samnom za Vukovar“, javit će se Poletu. I tako je počelo.
Jesi li onda bio s Blagom Zadrom ili?
U početku nisam. Kako sam se javio u policiju, tako smo jedan kolega iz Zagreba iz moje generacije iz škole, Ivan Rupčić, i ja počeli raditi zajedno na relaciji Vukovar – Sotin ili ovdje Borovo naselje na osiguranju Blage Zadre.
Kada već spominješ Blagu Zadru, moram te pitati kakav je bio? Vjerojatno si dolazio kod njih doma, s obzirom na to da si s Robertom išao u školu.
Iskreno, poznavao sam i Blagu i tetu Katu i Robu i braću, ali Blagu nismo puno ni susretali. Radio je u valjari, to je jedno od težih radnih mjesta u tvornici, koja je imala noćnu smjenu. Blago je dosta radio tu noćnu smjenu. Uhvatili bismo ga nekad u prolazu ili ako bismo bili u kući za objedom. Nismo se puno susretali prije rata. Puno je radio, imao je i vinograd pokraj kuće koji je održavao, tako da bismo ga mogli tu vidjeti. A mi smo, kad god je bilo dobro vrijeme, bježali na ulicu.
A kakav je bio Robert?
Robert je bio miran, vrlo dobar učenik. Volio se igrati, ali volio je i neke igre koje, iskreno, ja nekako nikad nisam kužio. U našoj ulici bilo je dosta djece. Bilo nas je petero ili šestero, čak iz iste generacije. To je ulica od 50 kuća. Tako da nas je bilo dosta za neku igru poput nogometa. Robo bi išao ako bi falilo igrača, a ako ne bi falilo, on se više volio igrati rata. Volio se igrati nekih tih strateških igara s figuricama. Imam osjećaj kao da je znao što će biti pa je razvio neku, vjerojatno, svoju strategiju, doktrinu. Ali bio je odličan momak.
Blago je, kako mu samo ime kaže, bio blag čovjek. Robo je bio Blago u mlađim danima. Bio je jako sličan Blagi.
Kakav je to osjećaj kada čuješ da je poginuo netko koga poznaješ kao što si poznavao njega?
Što se tiče takvog osjećaja, imao sam taj osjećaj puno prije. 26. 8. sam došao na Trpinjsku cestu za stalno. Prvi dan kad sam došao na Trpinjsku cestu, poginuo je Vinko Budimir Slon. Kad sam došao, već je Vinko poginuo. Došao sam ja i neka ekipa iz Šiminih anđela, momaka iz specijalne policije iz Slavonskog Broda. Moje je bilo da ih dovedem tu na bloketaru Gazinu na Trpinjskoj cesti.
Prvi moj kontakt s Trpinjskom cestom, moj prvi dolazak – čovjeka je pogodila granata. Čovjeka kojeg su svi zvali Slon. Čim čovjek ima takav nadimak znači da je stvarno velik čovjek kad ga vidiš, a i velik čovjek kao čovjek. Ulagao je svoje novce da se kupi naoružanje za Trpinjsku cestu i da se vrši obrana Trpinjske ceste. Moj prvi dan – dolazim, na asfaltu fleka, od čovjeka ostala samo potkoljenica. To je moj prvi dan.
Nakon toga, 2. 9. na Lipovačkom putu gine mi školski iz ulice, Zdenko Grgurević, kojeg je Blago znao isto kao i mene. Svi smo u dvije kuće razlike. I tad mi gine prvi prijatelj s kojim sam odrastao, s kojim sam, tako reći, provodio dane, i one momačke i školske i ratne. Tu je neki trenutak koji mi se događa… trenutak kada prvi put vidim Blagu da plače. To je prvi put da me pogodilo jer je prijatelj nastradao, što ga više nema.
Iza toga, kako su dani prolazili, i osjećaji malo zatupe. Do Blagine smrti poginulo je puno ljudi, tako da bih mogao za Grginu smrt reći da je moj najteži trenutak rata.
Je li te to slomilo?
Pa ne znam. Ja mislim da tada nisam imao pojma ni što to znači slomiti. Imao sam 22 godine. Možda sam razmišljao jesam li pogriješio što sam otišao iz Omiša. Padne ti svašta na pamet. Znaš, kad je rat, nešto se događa i nemaš vremena ni za što, ali ima trenutaka kada se ništa ne događa i razmišljaš o puno stvari. Padne ti na pamet i to jesi li pogriješio, jesi li možda i ti mogao tako poginuti. Ali ideš dalje.
Je li te bilo strah smrti?
Ja mislim da nikoga od nas koji smo bili tamo nije bilo strah smrti, nego da je bilo straha što ako ostaneš bez nogu, bez ruku. Nekako imam osjećaj da smo se više bojali toga nego smrti.
A tvoji su već izašli iz Vukovara ili su još bili u Vukovaru?
Moji su izašli iz Vukovara. Sestra je bila s osnovnom školom na ekskurziji i onda su se djeca vratila. To je bio neki blesavi trenutak da se djeca s Hvara vraćaju. Mislim da su bili na Hvaru. Mislim da je ona tada išla u šesti razred. I tad se djeca vraćaju u Vukovar i nakon par dana, možda polovinom devetog mjeseca, uspio sam roditelje i sestru izvesti iz Vukovara.
Pretpostavljam da im je bilo teško ostaviti sve, a na kraju krajeva i ostaviti tebe.
Vjerojatno im je bilo teško, ali je bila takva situacija da su morali izaći. Već 14. 9. počinju tenkovski napadi. Počinje groblje tenkova. Mi smo Bosanska ulica, a 14. 9. je već ne jedan nego deset tenkova prošlo raskršće Trpinjske i Bosanske ulice.
A vi skoro pa goloruki. Jeste li se dogovarali što ćete? Jeste li imali strah kada ste čuli i vidjeli tenkove ili je samo bilo ono – ne damo svoj grad?
Taj dan, taj 14. 9., prvo su bili avioni, pa su bili VBR-ovi, pa haubice, topovi… što je već sve tuklo. Onda je nastupila neka tišina, ali ono, mrtva tišina. Ništa se ne događa. Ništa. Ne čuje se ništa, ni ptice. Nema ptica već u Vukovaru odavno. Ali ništa.
A onda odjednom čuješ neko brujanje, čuješ, tresu se kuće, osjetiš da nešto… Mi kad smo izvirili, ide kolona tenkova prema nama. Idu Trpinjskom cestom, od Trpinje prema nama. Ne znam ni ja koliko komada, na prvome ona jugoslavenska zastava. Ja ću sad pričati o sebi – ja sam se uplašio. A svi smo se u tom trenutku pogledali i vidjelo se svima u očima: „Majko mila, pa ovo će nas, ne da će nas ono, nego će nas razvaliti, zgaziti, pregaziti.“ Pa mi nismo imali toliko protutenkovskog oružja za te tenkove, toliko je tenkova bilo na toj ulici.
I jednostavno smo se povukli skroz prema Jadranskoj ulici. Svi, da ne kažem pobjegli, ali iskreno, tako je to bilo. Jednostavno smo se povukli skroz i razmišljali što ćemo sad. I tek kad je taj prvi tenk, ta pedesetpetica – ona slika kad je pogođen kod Trpinjske ceste -onda nekako Marko Babić i nešto ljudi kaže: „Vidite, može se, ajmo lagano kroz kuće prolaziti.“ I tu se vraćamo nazad i onda počinje… Shvatili smo da ga ipak možemo uništiti, da taj tenk može gorjeti. Ali onaj prvi tren bio je katastrofa.
Noge ti se odsijeku?
Pa nemaš ti pojma… Pa ti kad vidiš kolonu od trideset tenkova, to je ono… Zamisli, kad ide toliko tenkova, a ti pješak i imaš ono što ti je u ruci.
I čovjek to sve nekako u sebi premosti i odluči ostati. Ostati do kraja.
Moraš ostati. Ostaješ radi ljudi koji su kraj tebe. To je bio prevelik napad, prejak napad i tu stvarno ti ostaješ radi ljudi koji su kraj tebe. Ti čuvaš njih, oni čuvaju tebe. Nitko se ne boji za svoj život. Ali boriš se za prijatelja, a on se bori za tebe. Spasiš ti njega, spasi i on tebe. Imaš neke ljude, Marko Babić, Andrija Marić, koji uopće ne razmišljaju kako bi sebe zaštitili, koji trče da spase sve nas, ne mare ni trena za svoj život.
Bilo je puno civila koji su ostali?
Pa kod nas čak i nije. Mi smo sve civile maknuli s Trpinjske ceste. Znalo nam se dogoditi da ti civili dođu, neki ljudi bi došli nahraniti stoku. Mislim, ostalo je par civila. Ja sam zadnji dan na Trpinjskoj cesti, u Ličkoj ulici, naletio na momka koji je išao samnom u školu. On i mama sami u kući. Rusini. Njih dvoje u kući i ja ih molim da idu, da ne ostaju, nitko im ne može garantirati što će im se dogoditi, što će biti. Ali oni jednostavno ne žele otići, žele ostati. I evo, hvala Bogu, preživjeli su.
Kad je poginuo Blago Zadro, to je pretpostavljam bio šok za sve. Kako ste se osjećali, kako su se ljudi ponašali?
Kad je poginuo Blago, taj osjećaj… Izgubili smo zapovjednika koji je uvijek išao prvi, koji nikada nije rekao neka ide netko drugi, čovjeka koji je bio ponos i dika i broj jedan svima nama.
Ali ekipa u kojoj sam ja bio gubitkom Blage Zadre izgubila je i Marka Babića, jer Marko dolazi na mjesto Blage Zadre. Nije više kod nas, nije više s nama u ekipi. Čovjek koji nam je bio nešto kao Blago. Ivan Kovačić po papirima preuzima mjesto Blage Zadre, ali sve što se odrađuje vojnički radi Marko. Znači, mi gubimo možda, vjerojatno, najboljega, najutjecajnijeg, najkvalitetnijeg čovjeka na Trpinjskoj cesti. Normalno da nas je pogodio gubitak Blage Zadre i da je to već nekako početak nečega što nije dobro.
Odmah ostajemo bez Marka, koji više nije s nama na Trpinjskoj cesti, koji ide prema Mustangu, prema štabu. Znači, gubimo i Marka, a 28. 9. smo izgubili i Blagu Ticu. Znači, mi gubimo ljude koji su nam bitni. Ja sam teško ranjen 19. 9. Metak mi je prošao kroz vrat. Ali koliko god bilo teško, vratio sam se na položaj.
Prošao ti je metak kroz vrat i…!
I preživio. Prošao mi je kroz meko tkivo, takoreći, ispod kože i samo izašao iza.
Baš te Bog čuvao
Tako je, valjda, bilo suđeno. Dva, dva i pol sata i vratio sam se. Znam da je bio doktor Njavro i da je bila zezancija oko toga. Zezali su me da sam dobro prošao jer imam debeli vrat, a ja sam im rekao: „Da imam mršavi vrat, ne bi me ni pogodio.“
Naravno, bilo je puno šale i zafrkancije.
Mora biti. Da nije bilo toga, i posebno u logoru da nije bilo toga, pukli bi svi. Ima trenutaka kad se treba boriti, kad se treba čuvati, i ima trenutaka kada se treba zezati. Moraš nekako sačuvati bistru i normalnu glavu za sutra, kad ne znaš što te sutra čeka.
(NASTAVLJA SE)
