Šimu Kovačevića poznaju gotovo svi. U domovima ljudi svakodnevno je kroz HRT-ovu emisiju “Dobro jutro”, ali ovaj vrckavi i izuzetno zanimljivi tv voditelj svoju kreativnost pokazuje i kao modni kreator i slikar, a posljednjih se godina na društvenim mrežama pokazao i kao uspješan vrtlar.
Povod za razgovor bila je 15. Nostalgija – dani tradicije Kaštela, kulturno-gastro-sajamska manifestacija koju je na svoj poseban način došao popratiti i Šime Kovačević za HRT-ovu emisiju “Dobro jutro Hrvatska”. Šimi i inače nisu mrska Kaštela, a kada je tu spiza, posebice kaštelanska torta njegov dolazak uopće nije upitan.
No, Šime ne spada u novinare koji samo profesionalno odrade svoj posao, već rado pokaže ono veliko zaigrano dijete u sebi koje osvaja ljude u njegovoj blizini. Stoga nije ni čudno da su se Kaštelanke trudile ponudit mu i slane i slatke kaštelanske specijalitete, no Šimu je ipak osvojila torta s kojoj je balasirao u jednoj ruci, dok je mikrofon držao u drugog.
Kako biraš terene i kako je bilo doći na teren gdje ima lipe spize?
Ne biram terene, tereni valjda biraju mene. Nakon 25 godina ljudi te prepoznaju i prepoznaju tu tvoju energiju i onda me zovu. Tako sam dobio i poziv za Kaštela za kaštelansku marendu. Bilo je lipo, ali prije već što sa doša rekao sam “možete sve, ali ja moram tijekom snimanja, tijekom javljanja, probati ovu tortu i onda je gospođa rekla da će mi otkidat fetu torte. Nudili su mi i slano, ali ja sam se fiksira na tortu.
Dok smo čekali na uključenje upozna sam i simpatičnu gospođu i reka sam joj da ću reći uživo da je ona kaštelanska Sophia Loren, što je njoj bilo jako drago. A, što se tiče torte, iskreno, jedva sam čeka kad ću prijeći sa slanoga na tortu.
Je li bilo teško balansirati s mikrofonom i s tortom u rukama?
Je, ali znaš ono, kroz novinarstvo svašta naučiš, pa naučiš i zanate klauna, balasirati s više stvari u ruci (smije se).
Inače, biraš samo terene u kojima pokazuješ ljepotu, duhovitost svojih gostiju, a poznat si i po tome da voliš sve isprobati. Vidjeli smo te kako roniš, kližeš…
Kad, nažalost, imaš oko sebe te tragedije u životu, onda shvatiš da je život stvarno kratak i da ne znamo nitko koliko će još živit i onda, zašto ne. Ako sam sada tu na toj planeti gdje živimo, zašto ne probat sve to oko nas, jer sve je to stvoreno zbog nas. Netko je i prije nas sve to proba.
Živi li još uvijek veliko dijete u tebi?
Zato se i bavim ovim poslom. I, zapravo, kada mene ljudi pitaju zašto novinarstvo, kako novinarstvo, od prvog dana mi je to bilo u glavi – kao ja se igram i još me plaćaju.
I što bi rekao, je li novinarstvo najbolje zanimanje na svijetu?
Jeste. Ali, ne bih bio za studio, jer je to nekako u tom prostoru, a ovako dođeš na mjesta na koja nikad ne bi iša, upoznaš ljude koje nikad u životu ne bi upoznao, otkrivaš neke nove ljude, otkrivaš neka nova mjesta i stvarno budeš bogat čovjek. Probaš nešto što nikad u životu ne probao. Evo, imao sam uključenje na Braču s čovjekom iz Bolivije koji je napravio veliki labirint od 2000 komada sadnica lavande i sad ja stojim u tom labirintu, miriše lavanda i odjednom počinje kiša. On svira laganu bolivijsku glazbu i sva čula su ti ispunjena i nemaš pojma uopće gdje se nalaziš.
Na kraju si bio mokar od kiše?
Da, tako sam bio mokar da sam na kraju zaključio javljanje s “kiša pada trava raste, a ja sam mokar”. (smije se)
Kako ti padnu na pamet sve te doskočice?
Ne znam, valjda sam naučio od Davora Meštrovića. On uvijek ima sve u stihu. Valjda mi je od njega prešlo (smijeh)
I evo na kraju, priznaj nam što ti je bilo najteže isprobati?
Najteže? Ništa nije najteže. U tome i jeste baza što ti ništa nije teško. To moraš kao dijete shvatit, sve ti je super. Imao sam rafting na Cetini, pa zip line poviše Makarske, pa dva puta na ledu… ni ja više ne znam što nisam proba.
Inače, u novinarstvu mi je bilo najteže kada su me na početku slali razgovarati s političarima, to mi je bilo najteže.
