Autor monografije “Slučaj Mlinar: obavještajne službe i velikosrpska agresija” Luka Knez u velikom intervjuu za Croniku otkrio je kakvu su ulogu obavještajne službe imale u Domovinskom ratu, ali i bivšoj Jugoslaviji i demokratskoj, neovisnoj Republici Hrvatskoj. “Obavještajni djelatnici su bili pozadinska i istovremeno prvolinijska obrana od velikosrpske agresije. Njihova su iskustva – javnosti u pravilu nepoznata – određena opasnim i živopisnim zbivanjima. O uspješnosti njihova rada dovoljno je kazati da su prisluškivale Slobodana Miloševića te da su majstorski sudjelovale u pripremanju i praćenju značajnih vojnih operacija!”
Obavještajne službe, kao i rad istih, neiscrpna je tema obavijena velom tajnosti, a za koju – ukoliko uistinu želite saznati što se tu “skriva” – trebate pomoć stručnjaka.
Ponukani interesom za ulogu obavještajnih službi u Domovinskom ratu, ali i bivšoj Jugoslaviji i demokratskoj, neovisnoj Republici Hrvatskoj, odlučili smo se obratiti Luki Knezu, mag. educ. hist. (asistent Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru).
Knez je rođen 17. veljače 1995. godine u Zadru gdje je završio osnovnu školu i srednju Klasičnu gimnaziju Ivana Pavla II. Na Odjelu za povijest Sveučilišta u Zadru diplomirao je jednopredmetni studij povijesti 2019. godine, gdje je od 2021. zaposlen kao asistent. Doktorand je poslijediplomskog studija Jadran – poveznica među kontinentima, a znanstveni mu je rad primarno vezan uz nacionalnu povijest 20. stoljeća.
Objavio je monografiju Slučaj Mlinar: obavještajne službe i velikosrpska agresija, kao i više članaka u vezi s djelovanjem represivnog sustava komunističke Jugoslavije.
Svoj znanstveni rad ste posvetili proučavanju obavještajnih službi. Kako ste se zainteresirali za navedenu temu te zašto smatrate da je važno razumjeti djelovanje sigurnosno-obavještajnog sustava?
Prije svega se želim zahvaliti na interesu za moj istraživački rad te prilici da Vaše čitatelje upoznam s temeljnim problemima koji se vežu uz djelovanje obavještajnih službi tijekom druge polovine 20. stoljeća. Držim da je iznimno važno protumačiti određene teme, napose one koje nerijetko opterećuju javnost i javni prostor.
Interes za istraživanje djelovanja obavještajnih sustava se pobudio iz znanstvene radoznalosti i znatiželjnog postavljanja brojnih pitanja na koja historiografija do sada nije dala konkretne odgovore. S druge, pak, strane, oni odgovori koji su bili dostupni nisu zadovoljavali moja očekivanja. Kao primjer mogu istaknuti smjenu načelnika Uprave državne bezbednosti (UDB-e) Aleksandra Rankovića 1966. godine, koja se u historiografskim krugovima tumači kao prijelomna godina liberalizacije političkog sustava Jugoslavije. Izvorno arhivsko gradivo o navedenim problemima progovara drugačije. Dovoljno je samo navesti podatak da je u razdoblju do 1966. likvidirano pet hrvatskih emigranata, a od 1966. do 1990. godine 64 hrvatska emigranta. Posebno je zanimljiv podatak da je značajan broj hrvatskih emigranata (njih 22) likvidiran u razdoblju od 1966. do konca 1971., o čemu je – u najmanju ruku – bilo upoznato i tadašnje vodstvo CK SKH, koje se danas u javnosti neopravdano povezuje sa zaštitom hrvatskih nacionalnih interesa i preporodnim buđenjem nacionalne svijesti. Shvaćanje rada obavještajnih službi u tom kontekstu može demistificirati brojne netočne poglede, a istovremeno doprinijeti novim tumačenjima, koja će počivati na prvorazrednim izvorima.
Smatram da je proučavanje gradiva Saveza komunista, kao i temeljnih stupova moći na kojima je komunistička partija gradila svoj monopol – vojske, tajnih službi i pravosudnog sustava – nezaobilazan postupak za svakog ozbiljnog istraživača, koji nastoji donijeti validne i argumentirane zaključke o Titovoj Jugoslaviji. Bez toga nije moguće u cijelosti razumjeti karakter komunističkog režima, čiji temelji nisu počivali na demokratskim osnovama i poštivanju zakonskog slova. Nepažljivi znanstvenik, koji, primjerice, u ruke uzme Ustav iz 1974. godine, može doći do zaključka da je Jugoslavija uređena kao demokratska država, u kojoj Savez komunista ima perifernu i beznačajnu ulogu čuvara revolucije. Povijesna stvarnost, ipak, pokazuje značajno proturječje između teorije i prakse. Savez komunista je predstavljao ključan faktor na društveno-političkoj sceni, zbog čega trodioba vlasti u praksi nije funkcionirala.
Kako su funkcionirale jugoslavenske obavještajne službe i koji je bio njihov glavni cilj?
Na početku treba istaknuti da je u sklopu sigurnosno-obavještajnog sustava Jugoslavije djelovalo više obavještajnih službi, o kojima i danas malo znamo. Uz UDB-u (od 1966. naziva se Služba državne sigurnosti – SDS) i KOS (od 1955. Uprava bezbjednosti JNA), jugoslavenski poredak su štitile i druge službe: Služba za istraživanje i dokumentaciju (SID), koja je djelovala pri Saveznom sekretarijatu inostranih poslova (SSIP), Teritorijalno izviđačko-obavještajna organizacija (TIOO) u sustavu Teritorijalne obrane (TO) te XII. uprava pri Generalštabu JNA, koja je poznatija po nazivu Vojno-obavještajna služba (VOS). Sve obavještajne službe imale su zadatak biti mač i štit jednopartijskog monopola i povlaštene komunističke nomenklature. Sustav je namješten tako da se nametanjem straha i posvemašnje sumnje društvo drži u stalnoj pokornosti. Zapravo je cilj bio pasivizirati veliki broj građana te ih navesti da žrtvuju osobne slobode u zamjenu za sigurnost. I taj su posao obavještajne službe obavljale prilično uspješno, razumje se, do onoga trenutka kada su povijesne silnice rušenja komunističkog sustava u temelju izmijenile postavke odnosa društva i države.
Danas je u javnosti često prisutna teza o svemoći UDB-e, kao i o nedodirljivosti njenih suradnika i agenata koji su oblikovali jugoslavensku stvarnost. Međutim, ta se teza temelji na zanemarivanju temeljne odrednice komunističkog sustava – pozicije moći! Fundament moći jugoslavenskog sustava nalazio u komunističkoj partiji, a nikako u obavještajnim, vojnim ili pravosudnim tijelima, koji su predstavljali samo izvršni organ ili produženu ruku, koja je bespogovorno slušala naredbe Centralnog komiteta i Josipa Broza Tita.
Javnost je zasićena raspravama o suradnicima jugoslavenskih tajnih službi. Možete li nam pojasniti kako su službe vršile postupak vrbovanja i s kojom pouzdanošću možemo govoriti o navedenoj temi, napose ako uzmemo u obzir činjenicu da značajan dio arhivskog gradiva nije dostupan?
Vaše je pitanje utemeljeno i sročeno na pravi historiografski način! I sam svoje istraživačke napore gradim na neprestanom propitkivanju i provjeravanju, naprosto jer obavještajne službe predstavljaju zrcalnu prostoriju, u kojoj se stvarnost i laž često isprepliću. Osim toga, kao što ste kazali, značajan dio arhivskog gradiva je prije samoga dolaska u Hrvatski državni arhiv pročišćen i reduciran. Postavlja se jedno sasvim legitimno pitanje: koliko je dostupna građa relevantna? Djelovanje suvremenih državnih institucija se gradi na širokom birokratskom sustavu, koji producira neizmjerne količine različitih dokumenata. Dokumenti se onda, najčešće u nekoliko primjeraka, pohranjuju na više strana. Drugim riječima, želim kazati da čišćenje arhiva nije bilo potpuno. Tako su, primjerice, oni sklonjeni ili uništeni dokumenti ostali zabilježeni na drugom ili trećem mjestu, koji su „čistačima“ očito promakli. Ta je situacija, koliko god bila pogubna za cjeloviti uvid u djelovanje obavještajnih tijela, iz moje vizure itekako intrigantna jer se jasno može utvrditi koji su dokumenti uništavani, a što na koncu pretpostavlja nova i nadasve zanimljiva istraživačka pitanja.
Arhivsko gradivo suradnika tajne službe nije dostupno, ali su zato kvantitativni podatci ostali zabilježeni u godišnjim izvješćima Službe državne sigurnosti, koja mogu poslužiti za rekonstrukciju suradničke mreže. Početkom 1990. godine Služba državne sigurnosti SRH je brojala oko 2.000 formalno zavedenih suradničkih izvora, koji su sredinom iste godine masovno deregistrirani, dok su neki nastavili obavještajnu suradnju. Ta brojka, ukoliko se promatra u kontekstu činjenice da je 1991. u Hrvatskoj živjelo gotovo 4.8 milijuna stanovnika, može dovesti do pogrešnog zaključka da je nadzor nad stanovništvom bio zanemariv. Takvo se pogrešno stajalište može potkrijepiti i podatkom da je jedan broj suradnika bio usmjeren na emigrantska djelovanja, što dodatno disperzira utjecaj suradnika na stanovništvo. Međutim, formalno zavedenim suradnicima, koji se pojavljuju u izvješću, valja pridodati i društvene (neformalne) veze koje su operativci službe održavali s različitim osobama, u pravilu članovima komunističke partije. Do 1990. godine Savez komunista je brojao nešto manje od 300.000 članova, a od njih se očekivalo da represivnim tijelima dostave sva saznanja o neprijateljskoj aktivnosti – što su redovito i činili.
Vrbovanje suradnika se provodilo na različite načine, a ovisilo je o mogućnostima suradnika i tajne službe, o psihološkom profilu te o ugrađenosti suradnika u „neprijateljsku aktivnost.“ Prema čl. 38. Pravila o radu Službe državne sigurnosti iz 1989. godine, obavještajna služba je suradnju ostvarivala na osnovu „patriotizma i socijalističke svijesti“, međutim, isti je članak dozvoljavao vrbovanje na kompromitirajućem materijalu i materijalnoj zainteresiranosti. Zapravo se može kazati da je suradnja ostvarivana na osnovu dobrovoljnog pristanka, ucjene i kompromitiranja, želje suradnika za materijalnim bogaćenjem, a nerijetko i ostvarivanjem drugih povlastica, koje je Služba uslužno pružala. Jasno je, naime, da je dio osoba prihvatio suradnju zbog avanturizma i životne ekskluzivnosti, koju nudi svijet tajnosti. Ipak, najvažnije je kazati da je kompromitirajući materijal bio iznimno važan element u postupku vrbovanja, posebice jer se koristio kao sredstvo zastrašivanja – od pokretanja sudskih postupaka, ucjena radnim mjestom i životom te različitim fizičkim i psihološkim prijetnjama, koje se nisu vezivale samo uz vrbovanu osobu, već i uz njihovu užu i širu obitelj. Stoga smatram da bi javnu raspravu o suradnicima valjalo voditi na jedan objektivan način, a nikako u vizuri „crno – bijelo“. Stvarnost je daleko kompleksnija od jednostavnih tumačenja! K tome nedostatak arhivskog gradiva pruža mogućnosti različitih manipulacija, a koje često mute već i onako nedovoljno jasnu sliku.
Kada su stvorene obavještajne službe suvremene Republike Hrvatske i na koji način? Budući da je dio ljudi iz komunističkog sustava nastavio zaposlenje u službama Republike Hrvatske, kako objašnjavate njihovo djelovanje? Na koji način može netko raditi za UDB-u i KOS i onda preko noći promijeniti „dres” i biti netko kome se može vjerovati?
Da, postavlja se konkretnije pitanje: kako će gorljivi zaštitnici planske privrede i jednopartijskog sustava preko noći prigrliti tržišno gospodarstvo i demokratsko višestranačje? Ili, da s protupitanjem budem još izravniji: kako će operativci, koji su sve do konca 1989. dogovarali likvidacije hrvatskih emigranata u inozemstvu, dočekati povratak hrvatskih emigranata, kojima su do jučer pisali smrtne presude? Iako se odgovor čini kompleksan – on je zapravo prilično jednostavan. Obavještajne službe demokratske Hrvatske nastaju u drugoj polovini 1990. godine, a u najvećoj su mjeri formirane od kadra koji je svoju profesiju iskalio u komunističkom sustavu Jugoslavije. Od ukupno 854 djelatnika Službe državne sigurnosti, nakon prvih višestranačkih izbora u službi je ostalo uposleno 750 djelatnika, što svjedoči o tome da je značajan broj djelatnika jednostavno nastavio raditi u novom sustavu. Razloga za to je nekoliko, a mogu se svesti na četiri točke. Prvo, obavještajne službe prihvaćaju novu vlast zbog straha od revanša, napose nakon zbivanja u Rumunjskoj, ali i zbog djelovanja Slobodana Miloševića, koji bi, prema njihovom viđenju, sasvim sigurno napravo čistku, kao što je to napravio u Vojvodini, Crnoj Gori te na Kosovu. Drugo, dio djelatnika ostaje u sustavu s jasnim ciljem podrivanja novoosnovane hrvatske vlasti, odnosno infiltracije u obavještajni sustav Republike Hrvatske. O tome, uostalom, svjedoče i određena zbivanja tijekom Domovinskog rata, kada su pojedinci tajno radili za neprijateljsku stranu. Treće, dio djelatnika sasvim sigurno nije mario za ideološke postavke, posebice zbog izražene gospodarske krize, ali i prirodne borbe za očuvanjem radnih mjesta. Četvrto, dio je djelatnika zaista prepoznao važnost trenutka te podržao demokratsku promjenu, što su dokazali tijekom Domovinskog rata, u kojemu je djelovanje operativaca doprinijelo pobjedi Hrvatske. No, uvijek ostaje činjenica da se „preobrazba“ zbila na valu globalnih promjena i moguće opasnosti od Slobodana Miloševića, a ne u kontekstu unutarnje metamorfoze. Stoga je netočna teza da je UDB-a stvorila demokratsku Hrvatsku. „UDB-i se Hrvatska dogodila,“ kako to često sažima izv. prof. dr. sc. Zlatko Begonja, pročelnik Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru, koji je svoj znanstveno-istraživački rad usmjerio na nacionalnu povijest 20. stoljeća.
Na ovom mjestu valja dodati da je, neovisno o njihovoj unutarnjoj motivaciji, ostanak djelatnika komunističke službe u demokratskom sustavu producirao dva rezultata. Prvo, njihovo je iskustvo, napose ako se problematika promatra u okviru Domovinskog rata i velikosrpske agresije, u znatnoj mjeri doprinijelo suprotstavljanju agresoru, zbog čega velik dio djelatnika zaslužuje priznanje i zahvalnost. To, naravno, ne znači i aboliranje od počinjenih zlodjela tijekom komunističkog razdoblja, a što bi trebala biti osnova za postupanje pravosudnih tijela. I na koncu drugi, ali ne manje važan, dio djelatnika i suradnika bivšeg komunističkog sustava je svoju ideološku matricu djelomično kamuflirao financijsko-interesnom, koja i danas osigurava podlogu za gospodarski kriminal i produbljivanje već i onako korumpiranog sustava duboke države. Utjecaj takvih financijskih kartela, koji svoju moć povlače iz jugoslavenskog razdoblja, privatizacije i dubokih ladica povjerljivih informacija, u značajnoj mjeri obilježava suvremenu društveno-političku scenu. Ova primjedba se ne odnosi samo na djelatnike bivšeg obavještajnog sustava.
Godine 2021. ste objavili knjigu „Slučaj Mlinar: obavještajne služe i velikosrpska agresija“. Kako se obavještajna služba JNA (KOS) postavila prema Hrvatskoj nakon prvih višestranačkih izbora?
Do sada sam u prvom redu govorio o civilnim obavještajnim službama, međutim, važnu ulogu u održavanju jugoslavenskog sustava je imala i Uprava bezbejdnosti JNA, koja je u kuloarskim raspravama poznatija pod akronimom KOS. Prema tadašnjim jugoslavenskim zakonima poslovi civilnih i vojnih službi su jasno određeni i nije se dozvoljavalo miješanje nadležnosti. Koncem 80-ih godina nastupa proces izravnog kršenja saveznog zakona, napose u kontekstu kada KOS-ovi agenti „preskaču ogradu“ i izravno se uključuju u stvaranje suradničke mreže na civilnim poslovima. Tako je vrbovano nekoliko stotina osoba na različitim pozicijama – od pravosuđa, policije i republičke državne sigurnosti, do prosvjete, medija i prvih političkih stranaka. Vojne su strukture shvatile da je jugoslavenski sustav neodrživ, a glavnu su prijetnju vidjele u višestranačkim demokratskim procesima, koji su dovodili u pitanje legitimnost vojne pozicije i cjelovitost Jugoslavije. Osim suradničkih izvora JNA je u razdoblju od 1988. do 1991. pokrenula više informativno-propagandnih akcija, čije je cilj bio kompromitirati i iz unutrašnjosti slabiti demokratsku vlast. Primjerice, tijekom 1989. je na prostoru SR Hrvatske pokrenuta tajna akcija Proljeće, kojoj je za cilj imala kontrolu predizbornih aktivnosti i stvaranje agenturne mreže u novim političkim strankama. Slične akcije su poznate pod kodnim nazivima Proboj I, Proboj II i Proboj III, čiji je zadatak bio naoružavanje srpskog stanovništva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
No, možda je važnije kazati nešto o akcijama iz 1990. godine, napose onima nakon prvih višestranačkih izbora. Budući da vojne obavještajne službe nisu uspjele u namjeri zaustavljanja i razbijanja demokratskih procesa, nakon prvih izbora je uslijedila nova obavještajna faza, koju su obilježila pojačana diverzantska i teroristička djelovanja. Ciljevi takvog djelovanja se mogu svesti na dvije razine. Prva, na unutarnjoj se razini tražio povod za vojnu intervenciju i smjenjivanje demokratski vlasti u Hrvatskoj i Sloveniji. I druga, na vanjskoj se razini nastojalo kompromitirati novoizabrane vlasti u međunarodnim krugovima, i to tako da se prikažu kao „fašističke“, „zločinačke“, „opasne“ i „ustaške“, koje, eto, jedino JNA i razumni socijalistički režim može zaustaviti. U tom kontekstu je i organizirana tajna akcija, koja je u javnosti ostala upamćena pod nazivom slučaj Mlinar. Ono što je posebno zanimljivo da se danas rijetko kada spominje slučaj Mlinar, iako je taj događaj obilježio same početke nacionalnih sukoba i dodatno radikalizirao već uzavrelu situaciju. No, o čemu se radilo?
Da ne ulazim u dubinu problema, koju svaki zainteresirani čitatelj može pronaći u mojoj knjizi, valja samo apostrofirati da je slučaj Mlinar događaj koji se veže uz namješteni napad na benkovačkog Srbina Miroslava Mlinara. Mlinar je, uz novčanu naknadu i određena poslovna obećanja, u svibnju 1990. pristao odglumiti žrtvu i za napad okriviti Hrvate. Premda je cijeli događaj isfabriciran unutar vojne obavještajne službe, takozvani napad na Mlinara je srpskoj propagandnoj mašineriji poslužio kao dokaz da je demokratska Hrvatska samo „recidiv NDH“ te da prijeti „ponovno ustaško istrebljenje Srba.“ Zašto ovo sve naglašavam? Navedena tajna akcija nije samo bljesnula i kratkotrajno obilježila 1990. godinu, kao neki drugi događaji. Ona je postala jedan od važnijih dokaza na Haaškom sudu, kada su srpski odvjetnici lažni napad na Miroslava Mlinara koristili kao dokaz hrvatskih namjera prema srpskom stanovništvu, zbog čega je ono bilo prisiljeno na podizanje oružja. Hrvatski pravni tim nije bio upoznat s pravom pozadinom slučaja Mlinar.
Sliče propagandne akcije su ostale upamćene po kodnim nazivom Labrador, u kojima je jedini cilj bio kompromitiranje hrvatske vlasti. Tako je u sklopu navedene akcije u noći s 18. na 19. kolovoza 1991. miniran židovski spomenik na Mirogoju i zgrada židovske općine, čime se nastojalo povezati Tuđmanovu politiku sa zbivanjima iz Drugog svjetskog rata.
Za obavještajne službe kažu da su bile presudne u dobivanju Domovinskog rata i oslobađanju okupiranih dijelova Hrvatske. Na koji način su radile obavještajne službe i kako su uspijevale u svojim ciljevima?
Ne bi se usudio kazati da su bile „presudne“ jer riječ „presudne“ podrazumijeva odlučujući i najvažniji karakter. Nema sumnje da su obavještajne službe dale izniman doprinos pobjedi Hrvatske u Domovinskom ratu, međutim, presudnu ulogu bih ipak posvetio dr. Franji Tuđmanu i hrvatskim braniteljima, koji su srcem i željom bili spremni žrtvovati svoje živote za Domovinu. Obavještajne službe ne donose političke odluke – njihov je zadatak prikupiti i analizirati što više kvalitetnih informacija, o kojima će, zajedno s drugim izvorima informacija, promišljati političko vodstvo.
Treba, također, istaknuti da je Domovinski rat obilježen uspješnim radom obavještajnih službi. Obavještajni djelatnici su bili pozadinska i istovremeno prvolinijska obrana od velikosrpske agresije. Njihova su iskustva – javnosti u pravilu nepoznata – određena opasnim i živopisnim zbivanjima. O uspješnosti njihova rada dovoljno je kazati da su prisluškivale Slobodana Miloševića te da su majstorski sudjelovale u pripremanju i praćenju značajnih vojnih operacija.
Neki ljudi su u vrijeme Domovinskog rata pod velom tajne izgubili živote. Bili su politički nepoželjni. Jesu li u to bile umiješane obavještajne službe?
Pojedini događaji u Domovinskom ratu sadrže nerazjašnjene elemente, o kojima mi s ove pozicije možemo samo špekulirati, a što nastojim izbjegavati jer bilo koja rasprava bez potkrijepljenih dokaza završava u jednosmjernoj ulici lamentiranja. S te pozicije bih se usudio kazati samo jednu stvar, koja sublimira probleme povezane s brojnim obavještajnim djelatnicima koji su 1990. masovno zamijenili dresove i prilagodili se novoj situaciji, o čemu sam maloprije govorio. Držim da brojna takva zbivanja (kao primjer se može uzeti nerazjašnjena smrt Mire Barešića) uključuju obavještajna razračunavanja, čije ishodište leži upravo u borbi za kontinuirano očuvanje interesa iz bivše države.
Vrbuju li se i danas ljudi za obavještajne službe u Hrvatskoj? Rade li obavještajne službe na istom principu kao što su radile one jugoslavenske? Koliko nas mogu slušati, pratiti…?
Naravno, obavještajne službe i danas vrše vrbovanja suradnika! Rad Sigurnosno-obavještajne agencije je jasno definiran Zakonom o sigurnosno-obavještajnom sustavu Republike Hrvatske, koji detaljno – koliko je to za javnost moguće – propisuje dopuštene metode rada i sredstva prikupljanja informacija. Prema navedenom Zakonu, obavještajne službe mogu prikupljati podatke preko tajnih suradnika, koji se, kako to izričito stoji, ne smiju prisiljavati na suradnju, što, jasno, nije bio slučaj s jugoslavenskim tajnim službama. Osim suradnika, obavještajne službe mogu koristiti i druge oblike prikupljanja informacija:
tajni nadzor sadržaja komunikacija,
tajni nadzor podataka o telekomunikacijskom prometu,
tajni nadzor lokacije korisnika,
tajni nadzor telekomunikacijskih usluga, djelatnosti i prometa:
tajni nadzor međunarodnih telekomunikacijskih veza,
tajni nadzor nad poštanskim i drugim pošiljkama,
tajni nadzor i tehničko snimanje unutrašnjosti objekata, zatvorenih prostora i predmeta,
tajno praćenje i motrenje uz svjetlosno snimanje osoba u otvorenom prostoru i na javnim mjestima,
tajno praćenje i motrenje uz zvučno snimanje sadržaja komunikacija osoba u otvorenom prostoru i na javnim mjestima,
tajni otkup dokumenata i predmeta.
Kada se metode prikupljanja podataka usporede s modalitetima rada jugoslavenskih obavještajnih službi, nameće se jasan zaključak da je modus operandi obavještajnih službi Republike Hrvatske doslovno preslikan od jugoslavenskih službi. I ne samo to, suvremena tehnološka dostignuća pružaju nevjerojatne obavještajne mogućnosti nadzora i kontrole, kakve su bile nezamislive tijekom razdoblja komunističke Jugoslavije. Danas se, osim u iznimnim situacijama, smanjila potreba ozvučivanja privatnih stanova onih osoba koje se vode pod obavještajnom obradom, naprosto jer su mehanizmi dolaska do podataka daleko širi. Dovoljno je kazati da glavni uređaj za praćenje – mobilni telefon – nosimo posvuda i od njega se ne odvajamo. Što bi samo operativci komunističkih službi dali da su mogli svoj nadzor bazirati na tako moćnoj tehnologiji, koja u doslovnom smislu riječi ljudsku slobodu stavlja na pladanj. Na koncu konca, na svjetskoj pozornici smo zadnjih desetak godina mogli pratiti brojne afere o zloupotrebljavanju tehnologije i oštrom kršenju temeljnih ljudskih prava.
Međutim, premda se model rada nije u značajnoj mjeri izmijenio, a on je sličan i u drugim suvremenim državama, ključna promjena se dogodila na razini kontrole rada obavještajnih službi. Djelatnici komunističkih obavještajnih tijela su trebali biti članovi SK te svojim radom braniti marksističko-lenjinistički poredak, pri čemu je bilo omogućeno koristiti sva dopuštena i nedopuštena sredstva. Obavještajni sustav Republike Hrvatske, s druge strane, počiva na uređenom i propisanom nadzoru, koji sprječava iskorištavanje obavještajnog posla za nezakonske radnje. Tako, primjerice, po pitanju pokretanja obavještajne obrade nad osobom, sustav svakoj osobi jamči osnovna ljudska prava zajamčena Ustavom, osim u slučajevima kada je nacionalni interes ugrožen. Tada se obavještajno postupanje temelji na načelu razmjernosti u kojoj se važe narušavanje ljudskih prava s jedne strane i eventualna sigurnosna prijetnja s druge strane.
U Jugoslaviji su se ljudi bojali onih koji su radili za obavještajne službe. Upozoravali su jedni druge na njih. I danas nekako zaziremo od ljudi koji su bili ili još uvijek jesu u obavještajnim službama. Zašto je to tako? I koliko je važno da jedna država ima dobro posloženu obavještajnu službu?
S obzirom na to da su jugoslavenske obavještajne službe kontrolirale i utjecale na svakodnevni život stanovnika – zbog čega su izreke poput „i zidovi imaju uši“ nerijetko odzvanjale u privatnim razgovorima – nije čudno da je današnja kolektivna memorija opterećena posljedicama dugogodišnje komunističke represije. Mislim da će se posljedice osjećati kroz živote još najmanje jedne ili dvije generacije. U tom smislu se često i današnje zaposlenike obavještajnog sustava naziva „udbašima“ i „uhodama“, a što držim nepravednim ocjenama. U pravilu se radi o osobama koje odgovorno i profesionalno obnašaju svoj posao, za koji ne primaju javne pohvale i zadovoljštine. Drugo je pitanje, pak, koliku slobodu imaju u svom radu, odnosno koliko su tijesni okviri duboke države, koji ograničavaju njihov rad. Smatram da bi se obavještajne službe trebale osloboditi okvira, a što je preduvjet za kvalitetno obavljanje posla i ostvarivanje interesa nacionalne sigurnosti. Obavještajna služba u današnjem društvu predstavlja neizostavan dio državne uprave, čiji aparat, ukoliko je utemeljen na profesionalnom i dobro uređenom poslovanju, uistinu može štititi nacionalne interese i poštivati temeljna ljudska prava.
Evo i Vi ste spomenuli “duboku državu” o kojoj se često priča i nagađa tko se tu nalazi Što bi to bila “duboka država”, tko je u njoj i zašto ima toliku snagu?
Prema najjednostavnijem tumačenju duboku državu možemo definirati kao vlast u vlasti, odnosno kao koncept postojanja utjecajne strukture ljudi različitih profila, čija se moć temelji na mogućnosti kanaliziranja političkih, gospodarskih i društvenih procesa. U pravilu se radi o strukturama koje svoju poziciju nisu osigurale u parlamentarnoj utakmici i koje svoje operiranje smještaju izvan očiju javnosti. To, razumije se, narušava transparentnost i osnovna demokratska načela, zbog čega se na koncu dovode u pitanje temelji slobodnog društva kao što su jednakosti i otvorenost.
Na svjetskoj razini možemo raspravljati o jasno definiranim agendama navedenih skupina, koje s punim pravim možemo nazivati elitama i vladarima iz sjene. U kontekstu hrvatskog okvira duboka država isključivo funkcionira na principu zaštite osobnih interesa, kapitala te na nametanju utjecaja kroz kontrolu, u pravilu na nelegitiman i nelegalan način. Zapravo je interes taj koji definira unutarnju solidarnost pripadnika takvih grupacija, koje u pravilu svoj izvorišni fundamnet crpe iz bivšeg komunističkog sustava. Osim trenutnih interesa, kohezivni element je i zajednička prošlost njegovanja jugoslavenske ideologije te međusobna zaštita glede koruptivnog načina stjecanja kapitala kroz privatizaciju, koja preživljava neovisno o političkoj orijentaciji establišmenta. Dovoljno je samo pogledati tko su osobe kojima politika pruža sigurnost i zaštitu, a čiji je djelovanje u okviru demokratskih osnova u najmanju ruku dvojbeno.
Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
