Novi državni tajnik u Ministarstvu hrvatskih branitelja iz redova Domovinskog pokreta Vukovarac je koji, iako već dugi niz godina živi u Omišu, ponosno ističe da se rodio baš na Dan grada Vukovara.
Zlatana Bašića sam “uhvatila” za kratki intervju između kupovine, pakiranja, opraštanja i čestitara. No, unatoč gužvi, ovaj rođeni Vukovarac s adresom na dugom “privremenom radu” u Omišu bio je raspoložen, komunikativan, a nije mu nedostajao ni humor specifičan Slavoncima. Nije skrivao uzbuđenje, svjestan neizvjesnosti od nepoznatog koje nosi “novo mjesto” u ministarstvu, a cijeli osjećaj koji ga prožima usporedio je s onim kada se iz Omiša uputio u svoj Vukovar kako bi stao u prve redove obrane svog rodnog grada.
“Iskreno, ne znam što me čeka. Idem među svoje, ali još mi je nepoznat teren. Ali, velika mi je čast. Tu se nema što nadodat. Hvala im što su me predložili i dali mi takvu čast, ali i odgovornost da pokušam napraviti nešto kvalitetno za moje kolege branitelje,” rekao mi je na početku razgovora.
S obzirom da ste i sami hrvatski branitelj, pretpostavljam da znate što su problemi koji muče ovu populaciju. Imate li već i nekih ideja koje ćete donijeti ministru Medvedu?
Dosta sam dugo u braniteljskim udrugama i HVIDRA-i Omiš, tako da se i tu susrećem s brdom problema. Neki problemi svakim danom sve više i više izlaze na vidjelo. Godine nas polako pritišću, a s njima i bolesti. I strašno puno je branitelja s ovog područja s kojeg ja dolazim koji su ostali sami, neoženjeni. Velika je i potreba za liječničkim pregledima, ali i domovima za njih. Važno je organizirati im odlazak na sistematske preglede, organizirati im i prijevoz. Neki ljudi jednostavno ne žele ići ni kod liječnika, opustili su se, pa kako bude.
U razgovoru s ministrom vidio sam da imamo sličan pogled na probleme i njihovo rješavanje. Dosta se branitelja zadnje vrijeme povlači, ali u ova dva dana koliko se zna da sam postao državni tajnik ne znam ni sam koliko sam imao poziva, čestitki, ali i zamolbi i upita. Imam puno podrške od branitelja, mojih suboraca, ali i logoraša, jer sam i sam bio logoraš.
Vidite li kao problem nepoštivanje branitelja Domovinskog rata u Hrvatskoj, dok primjerice zemlje poput Velike Britanije još uvijek iskazuju poštovanje sudionicima Drugog svjetskog rata, pa čak i Prvog svjetskog rata.
Bi li trebalo više poštovanja – trebalo bi, svakako. Domovinski rat i žrtva branitelja trebali bi biti više u školskim knjigama, u medijima. Uvijek je o braniteljima nešto negativno. Ako se dogodi neko zlo da je napravio neki branitelj, odmah u medijima odjekne “branitelj je napravio to i to”. To mi je žao. A, tamo na području Vukovara ako netko napravi neko zlodjelo imamo inicijale bez ičega. To je nepravda.
Prije korone sam bio u Australiji i to što sam vidio tamo, taj njihov vojni muzej, oduševilo me. Oni se svaki dan sjete nekog njihovog veterana. Zamislite, Australija koja nije imala rata na svom području. Oni imaju taj Memorijalni centar na 5-6 katova s fotografijama, s prikazima borbe, uz himnu i zastave i trude se ako ima itko od obitelji. Kada smo mi bili, odavali su počast veteranki koja je sudjelovala u ratu kao vojnikinja Australije prije “100 godina”. Svirale su gajde i bilo je jako emotivno. Pomislio sam na svoje poginule suborce i kako bi bilo lijepo da i mi imamo ovako nešto, ponosno i časno.
U Domovinskom pokretu Splitsko-dalmatinske kažu “Zlatan je naš heroj Trpinjske ceste”. Bili ste dragovoljac od samog početka Domovinskog rata.
Već krajem 90-tih sam radio u policiji u Omišu. Kada je počelo išao sam na ispomoć u Drniš i Siverić. Onda se dogodio krvavi Uskrs na Plitvicama i poginuo Josip Jović, dogodilo se Borovo Selo i odlučio sam tražiti premještaj za Vukovar. 01.07. sam došao u Vinkovce u Policijsku upravu i sreća moja naletim na Blagu Zadru. Ja sam, inače, iz Borova naselja. Robert Zadro je išao samnom u Osnovnu školu, a bli smo i susjedi. I Blago pita “otkud ti”, a ja kažem “evo tražio premještaj za Vukovar”. I Blago kaže, ideš ti odmah samnom za Vukovar.
Na početku sam odrađivao nešto prema Sotinu, Tovarniku, Iloku. 26.08. kada je bio veliki napad zajedno s ekipom – mi ih zovemo Šimini anđeli, to je specijalna policija iz Slavonskog Broda – došao sam na Trpinjsku cestu. Tu je poginuo Vinko Budimir i to je bio moj prvi susret s pogibijom. Čovjeka je pogodio tenk. Zahvaljujući njemu naoružala se Trpinjska cesta. S njima sam bio jedno vrijeme, a onda dolazim kod Marka Babića i imam sreću jer upadam u ekipu “Žutih mravi” i “Pustinjskih štakora”. Borim se na Trpinjskoj cesti, dva puta sam ranjen. Prvi puta 15. 09. u čišćenju. Imao sam prostrijel kroz vrat. Ušlo mi je ispod uha i izašlo na drugu stranu i ostao sam živ. Kažu svi – sreća, ima debeo vrat, debeo čovjek (smije se). Da sam bio mršaviji možda me ne bi pogodilo, ako ćemo iskreno.
Drugi puta sam ranjen 09.11. isto u bliskoj borbi. JNA nam je već ušla u Borovo naselje u Posavsku ulicu. Mi, pa jedna kuća, pa oni. Zarobljen sam 19.11. u Borovu naselju. Bio sam 9 mjeseci u logoru u Stajićevu i Mitrovici. Izašao sam 14.08. Prošao sam kao i svi logoraši, ništa bolje, ništa gore. Evo, nedavno smo imali suđenje Mediću i tu sam išao kao svjedok. Prepoznao sam ga, tukao me je par puta. Drago mi je što je osuđen.
’95. sam se ponovno aktivirao u Hrvatsku vojsku i do ’97. bio u 5. brigadi u Vinkovcima. Nakon mirne reintegracije išao sam u mirovinu. Iza toga sam se aktivno uključio u braniteljsku udrugu, udrugu logoraša i bio sam predsjednik HVIDRA-e Omiš. 15-tak godina sam u skrbi oko branitelja i to je otprilike moj put.
S obzirom na Vaš životni put, pretpostavljam da ćete dati sve od sebe u pronalasku svih branitelja i civila koji se još uvijek vode kao nestali.
To mi je iskrena želja. Roditelja ima još malo živih, od pada Vukovara je prošlo već 33 godine. Jednom sam davno rekao “kada bi netko i ćirilicom napisao gdje se nalaze neka tijela, ja se ne bih ljutio”.