U Hrvatskom saboru zastupnici su u četvrtak, 9. srpnja, napokon otvorili temu koja hrvatsko društvo opterećuje već više od tri desetljeća – sudbinu nestalih osoba iz Domovinskog rata. Na dnevnom redu našle su se izmjene Zakona o nestalim osobama, no teško je očekivati da će one same po sebi pomoći u pronalasku više od 1.725 osoba koje se i danas vode kao nestale tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, odnosno velikosrpske agresije.
Riječ je o jednoj od najdužih i najbolnijih agonija suvremene hrvatske povijesti. Obitelji nestalih hrvatskih branitelja i civila ne traže političke rasprave ni ideološke sukobe. Traže posmrtne ostatke svoje djece, muževa, očeva i majki. Umjesto istine i pravde, desetljećima dobivaju zid šutnje, diplomatsku nemoć i gorak osjećaj da pravo na istinu ustupa mjesto političkim kalkulacijama.
Tijekom saborske rasprave zastupnici su odgovornost jasno usmjerili prema službenom Beogradu. Srbija, kako je istaknuto, sustavno odbija odgovoriti na zahtjeve o lokacijama masovnih grobnica, dok vojni arhivi u kojima se nalaze podaci o okupaciji hrvatskih područja i dalje ostaju zatvoreni.
Takvo ponašanje mnogi ne smatraju pukim izostankom suradnje, nego aktivnim prikrivanjem ratnih zločina. Tijekom okupacije dijelova Hrvatske postojalo je dovoljno vremena da se primarne grobnice premještaju, a posmrtni ostaci transportiraju na teritorij Srbije i Republike Srpske, izvan dosega hrvatskih istražitelja.
Pljačka Hrvatske tijekom rata i dalje je bez odgovora
Agresija na Hrvatsku nije se zaustavila na razaranju gradova i ljudskim žrtvama. Istodobno je provedena sustavna pljačka golemih razmjera.
Iz vukovarske bolnice, simbola hrvatskog stradanja i herojstva, odnesena je medicinska oprema, uključujući najmodernije uređaje. Dok su ranjenici spašavali živote u gotovo nemogućim uvjetima, bolnička imovina odvožena je u Srbiju.
Slična sudbina zadesila je i hrvatsku industriju. Tvornice poput vukovarskog Borova bile su sustavno demontirane, a proizvodne linije i strojevi odvezeni preko Dunava kako bi služili razvoju srbijanskog gospodarstva.
Nameće se pitanje: gdje je danas račun za tu pljačku i gdje je službeni zahtjev za ratnu odštetu? Prema službenim procjenama, izravna materijalna šteta nanesena Hrvatskoj iznosi oko 32 milijarde eura. Kada se tome pridodaju neizravni troškovi – uništeno gospodarstvo, izgubljeni turistički prihodi, desetljeća razminiranja te zbrinjavanje prognanika – ukupna šteta procjenjuje se na približno 43 milijarde eura.
Najveći paradoks hrvatske politike, prema mišljenju autora, jest činjenica da pravni temelj za pitanje ratne odštete postoji već gotovo trideset godina. Godine 1996. potpisan je Sporazum o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije, pravne prethodnice današnje Srbije. Sporazum su u Beogradu potpisali tadašnji hrvatski ministar vanjskih poslova Mate Granić i njegov jugoslavenski kolega Milan Milutinović.
Članak 7. tog sporazuma predviđa da će dvije države u roku od šest mjeseci sklopiti poseban ugovor kojim će se urediti naknada za svu uništenu, oštećenu ili nestalu imovinu. Sporazum je potpisan i ratificiran, no taj dio nikada nije proveden. Unatoč tome, nijedna hrvatska vlada od tada nije pokrenula pitanje njegove provedbe niti je službeno zatražila naknadu ratne štete.
Zašto pitanje odštete nije uvjet u odnosima sa Srbijom?
Posebno se problematičnim smatra činjenica da zahtjev za ratnom odštetom nije postavljen kao jedan od ključnih uvjeta u bilateralnim odnosima sa Srbijom niti u kontekstu njezina europskog puta. Kada se o toj temi i govori, to se, prema mišljenju autora, čini bez odlučnosti i političke volje, zbog čega Hrvatska ne ostvaruje konkretne rezultate.
Autor smatra kako bi trebalo jasno razlikovati agresora i žrtvu te inzistirati na naknadi ratne štete, umjesto da troškove obnove i posljedica rata snose hrvatski porezni obveznici.
Najveća nepravda, smatra autor, ne dolazi isključivo iz Beograda nego i iz Zagreba. Brojni ljudi koji su tijekom rata sudjelovali u agresiji ili raspolažu informacijama o ratnim zločinima i lokacijama grobnica danas žive u Hrvatskoj, dok je broj procesuiranih za ratne zločine nad hrvatskim civilima i braniteljima, prema autorovu stavu, i dalje nezadovoljavajuće malen.
Slučaj dr. Ivana Šretera i pitanje političke odgovornosti
Kao simbol neriješenih sudbina navodi se slučaj dr. Ivana Šretera, pakračkog liječnika čiji posmrtni ostaci ni danas nisu pronađeni.
Autor ponovno otvara pitanje zašto Milorad Pupovac, dugogodišnji koalicijski partner više hrvatskih vlada, nije javno odgovorio na tvrdnje da raspolaže informacijama o posljednjim danima dr. Šretera. Ističe kako te optužbe nikada nisu dobile pravosudni epilog, dok je Pupovac godinama ostao važan politički partner vladajućih.
Autor pritom postavlja pitanje gdje završava politički kompromis, a počinje zanemarivanje interesa obitelji nestalih.
Prema autorovu mišljenju, isti obrazac šutnje koji danas prati neriješene slučajeve iz Domovinskog rata desetljećima je pratio i poslijeratne komunističke zločine nakon 1945. godine. Autor smatra kako nekažnjivost počinitelja iz prošlosti stvara dojam kontinuiteta u kojem izostanak odgovornosti postaje pravilo, a ne iznimka.
Bez otvaranja arhiva i ratne odštete nema zatvaranja ratnih poglavlja
Zaključno, autor smatra da Hrvatska mora prestati voditi politiku koja pitanje nestalih i ratne odštete stavlja u drugi plan.
Dok se odnosi sa Srbijom ne budu uvjetovali otvaranjem vojnih arhiva i provedbom Sporazuma iz 1996. godine, odnosno isplatom ratne odštete za uništenu imovinu, opljačkanu opremu i gospodarsku štetu, svaka saborska rasprava ostat će, prema autorovu stavu, tek politička predstava.
Obitelji nestalih čekaju već 35 godina. Vrijeme za diplomatske rukavice, zaključuje autor, odavno je prošlo.
