U povijesti Domovinskog rata postoje imena koja se, unatoč desetljećima koja su prošla, ne izgovaraju bez stanke i emocije u glasu. Jedno od njih je Slaven Grubišić — časnik koji je u devedesetima vodio jednu od najustrojenijih hrvatskih postrojbi u Bosni i Hercegovini, a čiji je život prekinut u Mostaru, na današnji dan 1993. godine.
Slaven Grubišić rođen je 29. travnja 1970. u Posuškom Gracu. Kada se početkom devedesetih Hrvatska počela otimati iz stiska agresije, on je već bio dio postrojbe za posebne namjene MUP-a — među onima koji su, kako se o njemu pisalo, rat naslutili prije nego što je postao neizbježna svakodnevica.
Put ga je odveo dalje – osnutkom Zbora narodne garde prelazi u 4. gardijsku brigadu, a u lipnju 1991. pridružuje se specijalnim postrojbama Glavnog stožera Hrvatske vojske. Sudjelovao je u borbama kao elitni specijalac bojne “Zrinski” na više hrvatskih bojišnica, stječući iskustvo koje će mu, tek nekoliko mjeseci poslije, biti presudno na sasvim novom, još težem ratištu.
Hercegovina, zima 1991./92. — početak “Bušića”
Kada se krajem 1991. i početkom 1992. jasno naziralo da će rat zahvatiti i Hercegovinu, Grubišić je ponovno bio među prvima koji su krenuli onamo — s nekolicinom suboraca iz elitne bojne “Zrinski”, tada mladim časnicima Hrvatske vojske. U Posuškom Gracu se u to vrijeme organizira bojna “Knez Branimir”, preteča kasnijih “Bušića”, i Grubišić sudjeluje u njezinu ustroju od samih temelja.
Karijera unutar postrojbe brzo je napredovala. Nakon što je zapovijedao satnijom, preuzeo je dužnost dozapovjednika bojne. Kada je “Knez Branimir” preustrojen u Pukovniju “Ante Bruno Bušić” — postrojbu nazvanu po hrvatskom književniku i političkom disidentu Anti Bruni Bušiću, jednoj od najpoznatijih žrtava ubojstava jugoslavenske tajne službe UDBA-e — Grubišić postaje njezin dozapovjednik. U jednom je razdoblju, odlaskom dotadašnjeg zapovjednika, privremeno preuzeo i vodstvo cijele pukovnije.
Podveležje, Mostar, Blagaj — teren koji se ne zaboravlja
Početkom travnja 1992. Grubišić je “Bušiće” prvi put odveo na bojišnicu. Za mnoge mlade dragovoljce to je bio trenutak kada su prvi put doista osjetili što znači rat. Slijedile su bojišnice Livno, Mostar, Blagaj i Podveležje — mjesta koja su, prema riječima njegovih suboraca, ostala zauvijek urezana u kolektivno sjećanje pripadnika postrojbe.
Ono po čemu ga pamte oni koji su s njim ratovali je način vođenja – uvijek na čelu, uvijek procjenjujući teren prije nego što bi izdao zapovijed, rijetko sklon vođenju iz pozadine. Uz to, tijekom rata završio je časničku školu s odličnim uspjehom, kao drugi najbolji u prvoj generaciji časnika Hrvatskog vojnog učilišta — podatak koji svjedoči da profesionalizam nije bio slučajan, već rezultat sustavnog usavršavanja usred ratnih okolnosti.
Mostar, 16. srpnja 1993.
Nakon promaknuća u čin bojnika i imenovanja dozapovjednikom Pukovnije “Ante Bruno Bušić”, Grubišić je predvodio dvije operacije koje se u sjećanjima postrojbe posebno ističu — oslobađanje Gubavice i južnog dijela Mostara, obje izvedene bez ijednog poginulog.
Kada bi mu predlagali da akcije koordinira s udaljenije, sigurnije pozicije, odgovor je, prema svjedočenjima suboraca, uvijek bio isti — kratak i jasan: “Za mnom!”
Slaven Grubišić poginuo je u Mostaru 16. srpnja 1993., u dobi od tek 23 godine. Prema svjedočenjima njegovih suboraca koja se i danas prenose unutar zajednice pripadnika “Bušića”, u trenutku kada je bačena bomba, bacio se na nju te time zaštitio dvadesetak ljudi oko sebe, plativši to vlastitim životom.
Nasljeđe “Bušića”
Pukovnija “Ante Bruno Bušić” formalno je utemeljena 13. lipnja 1992., a 1994. preustrojena je u 1. gardijsku brigadu HVO-a istog imena. Pod kasnijim zapovjedništvom, tada brigadira, a potom generala Željka Glasnovića, brigada je sudjelovala u nizu ključnih operacija na zapadu Bosne i Hercegovine, a njezini su pripadnici, kako se navodi u tekstovima posvećenima obljetnicama postrojbe, dočekali kraj rata kao jedna od najustrojenijih i najprofesionalnijih hrvatskih postrojbi na cijelom području Bosne i Hercegovine.
Ime Slavena Grubišića i danas se spominje na obilježavanjima obljetnica utemeljenja “Bušića”, uz imena drugih poginulih pripadnika postrojbe kojima se, kako kažu njegovi suborci, hrvatski narod duguje sjećanje — i zahvalnost.
