Zora, 13. listopada 1991. Oko tisuću hrvatskih branitelja kreće prema Marincima. Iza kukuruzišta i spaljenih sela opkoljeni Vukovar krvari i čeka pomoć. Svi znaju da je ovo možda posljednja prilika da do njega dođu. Do podneva su bili pred Marincima. A onda je stigla zapovijed da se povuku. Neki od njih nikada se nisu vratili kući.
Početkom listopada 1991. srpske snage i JNA zauzele su Cerić i Marince. Time je presječen „kukuruzni put”, preko Bogdanovaca kojim su u Vukovar stizali ljudi, oružje i nada. Grad je ostao sam, potpuno okružen, pod granatama koje su padale danju i noću.
U Glavnom stožeru znali su da vremena nema. Plan je bio jasan – osloboditi Marince, spojiti se s braniteljima koji su još držali Bogdanovce i probiti put do Vukovara. Marinci su bili najkraći pravac do grada, a činili su se i najranjivijom točkom neprijateljskog obruča.
Na polazne položaje stiglo je između 800 i 1000 hrvatskih branitelja. Bili su to dragovoljci iz cijele Hrvatske – specijalci ATJ Lučko i brodske specijalne policije, legendarni „Žuti mravi”, gardisti 3. A brigade s nekoliko tenkova, vinkovački i nuštarski dečki te pripadnici HOS-a. Mnogi od njih nisu poznavali ni jedan pedalj ove slavonske zemlje, ali su znali zašto su tu.
Zapovijed koja je slomila srca
U zoru je zagrmjelo hrvatsko topništvo, a zatim su se branitelji u obliku klina zabili u neprijateljske linije. Kroz vatru, preko otvorenih polja, metar po metar. Do podneva su specijalci izbili pred Marince i ušli u selo.
Vjeko Čuljak, koji je toga dana vodio „Žute mrave”, godinama poslije prisjećao se kako u samim Marincima otpora više gotovo i nije bilo. Vukovar je bio na dohvat ruke.
A onda je, oko 13 sati, sve stalo.
Istoga dana prema Vukovaru je trebao krenuti međunarodni humanitarni konvoj Liječnika bez granica, koji je trebao izvući ranjenike iz opkoljene bolnice. Prema svjedočanstvima iznesenima u dokumentarcu, predsjednik Franjo Tuđman osobno je nazvao generala Antona Tusa i zatražio da se proboj prekine. Tus mu je, kažu svjedoci, odgovorio da je to posljednja šansa da se uđe u Vukovar, no Tuđman nije popustio. Nazvao je zapovjedništvo u Osijeku, a odande je stigla zapovijed o povlačenju.
Branitelji koji su krvlju platili svaki metar prema Marincima morali su se vratiti putem kojim su došli. Mnogi od njih tu zapovijed nisu prežalili do danas. Za neuspjeh proboja i dalje prstom upiru u tadašnji državni vrh.
Prema podacima Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, toga je dana 44 hrvatska branitelja ranjeno. Za Vukovar su 13. listopada 1991. živote položili Zdenko Bogdan, Nikola Bogojević, Zoran Čuljak-Gara, Antun Haban, Damir Ožegović, Adam Pavičić, Nenad Režić, Zdravko Špalj, Tomislav Vinković i Mato Živić. Poginuli su pokušavajući doći do grada koji nikada nisu stigli obraniti, ali za koji su dali sve.
Hrvatski branitelji pokušali su proboj ponovno početkom studenoga, a posljednji put 13. studenoga, opet iz Nuštra. Svaki put bili su odbijeni. Par dana kasnije Vukovar je pao.
Trideset pet godina poslije ostaje pitanje koje boli jednako kao i tada – je li toga listopadskog podneva, pred Marincima, propuštena posljednja prilika da se Vukovar spasi?
Sudionici ovog proboja imaju odgovor. Poslušajte ga u dokumentarcu.
