Ministarstvo hrvatskih branitelja RH službeno je objavilo najnovije potresne vijesti s istoka zemlje. Na području Ilače u Vukovarsko-srijemskoj županiji pronađeni su posmrtni ostatci najmanje dviju osoba koji, prema preliminarnim nalazima, potječu iz razdoblja Domovinskoga rata. Kada kosti odlaze na DNA analizu na Zavod za sudsku medicinu i kriminalistiku u Zagrebu kako bi obitelji nakon više od tri desetljeća napokon dočekale kakav-takav mir, bolna i sramotna bilanca i dalje stoji kao golemi uteg nad našom savješću.
Republika Hrvatska u ovom trenutku još uvijek traga za 1725 nestalih i smrtno stradalih osoba. Očito je da će proći još mnogo vode ispod savskih i dunavskih mostova dok se svi ne pronađu. Razlog za ovu tragičnu agoniju koja traje desetljećima jasan je i neobranjiv. Bivši agresori, koji itekako dobro znaju gdje su masovne i pojedinačne grobnice, i dalje ustrajno i hladnokrvno šute. Informacije skrivaju kao da toliki ljudi mogu tek tako nestati pod zemljom bez ičijeg znanja.
Iako je Ministarstvo već u nizu navrata upućivalo apele i nudilo novčane nagrade za svaku provjerenu informaciju o nestalima, zid šutnje s druge strane rijetko puca. Oni koji znaju istinu, a znaju je, šute isključivo zato što se boje za vlastitu sudbinu. Svjesni su da bi progovaranjem o lokacijama grobnica izravno uprli prstom u same sebe i u činjenicu da su upravo oni bili krvnici i izravni izvršitelji zvjerskih ubojstava.
Međutim, ovakva situacija nameće ključno, bolno pitanje za cijelo hrvatsko društvo i pravosudni sustav: Nije dovoljno samo reći „otkrili smo kosti“. Krajnje je vrijeme da se javno i glasno kaže „otkrili smo i počinitelje“! Kao što država poziva na prijavu skrivenih grobnica, istim, pa i oštrijim intenzitetom mora pozvati na prijavu i procesuiranje onih koji su ubijali nevine Hrvate. Koliko još ubojica, ratnih zločinaca i mučitelja danas potpuno bezbrižno hoda ovom državom? Koliko ih sjedi u kafićima, prima mirovine ili mirno živi u susjedstvu, uvjereni da ih je vrijeme amnestiralo od krvi koju su prolili?
Ubojice nisu pobjegli „tamo daleko“. Barem ne svi. Mnogi od njih su i dalje među nama, skriveni iza fasade mirnih građana i zakona šutnje svoje zajednice. Pronalazak kostiju u Ilači još je jedan jezivi podsjetnik da žrtve ne traže samo dostojan pokop, već i elementarnu pravdu. Hrvatska ne smije pristati na to da ekshumacije postanu tek tehnički i protokolarni posao, dok krvnici neometano uživaju u slobodi koju su svojim žrtvama oduzeli.
